petak, 25. listopada 2013.

Preživjeli smo !!!!!


Kopajući po staroj arhivi pronašao sam jedan Gmail koji me jako dirnuo i zato ga želim 
podijeliti s Vama.
Malo sam ga preinačio i dodao par fotografija .

Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes.
U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i
NITKO , nije umro zbog toga .
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli.

Zato što smo smo se  STALNO IGRALI VANI  !!!!!!!!!!!!!!1

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.  
Ne rijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji . I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske  od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog  psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......



MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili  utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali  hrpe crtanih romana  i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

                


Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva. Naše generacije su dale najbolje izumiteljei znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.


I naučili smo živjeti s tim ! I ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
MOŽDA ĆES ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE  ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !
Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali



Pozdrav generacijo.
ŽIVJELI !





Dijete treba pustiti da odraste brzinom koja njemu odgovara. Mnogi roditelji čine užasne greške pokušavajući da nametnu korak odrastanja.
Svatko od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni...
Hvala svima koji ste pročitali post .
Moja prijateljica Lara iz Italije prekrasno je objasnila sjećanje za prošlim vremenima .
(In questo mondo caotico e  dispersivo, affogato da informazioni spesso contrastanti fra di loro,  mi accorgo di non essere sola nel rimpiangere quel passato  fatto di povertà, a volte, ma anche di piccole gioie impagabili.
La tecnologia è comoda e spesso essenziale, ma non dona il medesimo calore.)

Prijevod: U ovom kaotičnom svijetu i rasipnog, utapanje u informacijama često proturječnih jedni s drugima, shvaćam da nisam sama u prošlost žaleći siromaštva, s vremena na vrijeme, ali čak i male radosti neprocjenjivo.
Tehnologija je zgodan i često bitna, ali to ne daje istu toplinu.
Preveo sam putem google prevodioca.
Hvala svima na posjeti posta
    Mario

nedjelja, 22. rujna 2013.

Rana jesen

Stiže nam za mnoge najljepše godišnje doba.
Predivna. Puna boja, zvukova i mirisa...
Lijepe su šetnje u jesensko popodne, kada lišće šušti pod nogama, a miris pečenih kestena mami iza svakog ugla.
Zvuk motorne pile u susjedstvu, tako ne romantičan, ali siguran nagovjestitelj jeseni. Čujem ga i ne čujem. U mislima se vraćam u djetinjstvo , prisjećam se početka školske godine  i tog zvuka  koji me je do škole pratio.
Rana jesen - dok se priroda sprema za zimski san - ja se pomalo tajno veselim i pripremam moj fotić da snimim sutone rane jeseni, dane koji započinju maglom i traju kratkom  bistrinom do svježih večeri... Ona svojim bojama  golica moju maštu i potiče me da zabilježim svaki trenutak okom kamere.

Mnogi uživaju u njezinom dolasku, drugi žale za toplim ljetom, jer na red su došle i prve kiše, koje sa sobom donose oblake i tmurno hladnije vrijeme.


Jesen - ona je ta -  moćna, bogata, romantična, zagonetna i sjetna ............











Na sjevernoj polutki jesen traje dio rujna, cijeli listopad, studeni i dio prosinca, a na južnoj Zemljinoj polutki dio ožujka, cijeli travanj, svibanj i dio lipnja. To znači da na južnoj polutki 
počelo je proljeće !!


Mojim čitateljima želim lijep i veseo početak jeseni !!

Mario



četvrtak, 12. rujna 2013.

ČERVAR-PORAT , ljetovanje

Nitko nije bio sretniji od nas tog dana kada smo konačno krenuli.
Krenuli smo na ljetovanje, u našu najdražu destinaciju Červar u koju idemo svake godine.
Mjestašce je to u kojeg smo se svako ljeto vraćali i  uvijek iznova uživali u tom prekrasnom moru , šljunkovitoj plaži, bajkovitoj  šumi , stijenama s kojih smo skakali i ronili, druženjima i osjećali smo se tako nesputani, slobodni , tako sretni !
O naše ovo godišnjem ljetovanju znate sve , neću vas zamarati opisima i novim dogodovštinama.

Neka ove fotografije dočaraju naše ljetovanje !!











Pozdrav dragi moji, dobri mi i veseli bili!





ponedjeljak, 15. srpnja 2013.

Sjećanje na malu maturu 1965-1973. god.

                                                    U ime generacije !!

Sjećanje na malu maturu generacije 1965- 1973. god.  8 b. razreda   V. osnovne škole „Božene Plazzeriano“ u Varaždinu.


Sjedili smo jedni do drugih u školskim klupama ponosno nasmiješenih lica.
Srca su nam kucala radosno dok smo primali maturalne svjedodžbe od razredne učiteljice.
S njezinog lica nije se "skidao" osmijeh i njezino ponosno držanje bio je dokaz da je još jednu generaciju uspješno pripremila za daljnje školovanje.
Još uvijek mi ostao njezin glas s kojim nas je oslavljala „ draga djeco „ . Da,  bili smo njezina djeca u školskim klupama.
Da ne zaboravim zvala se Miljenka , Kekez Miljenka, naša „raska“
Svi smo je voljeli jer svojim poštenjem i iskrenošću pridobila je veliko povjerenje među nama.
Oproštaj od osnovne škole ,je oproštaj od prijatelja i prijateljica koji kreću svojim putem ali i oproštaj od jednog vedrog ,veselog i bezbrižnog životnog razdoblja.
 Nije nam bilo jasno da je to zadnji dan da smo skupa kao razred, škvadra i ekipa.
Osam godina zajedničkog druženja pretvorio se u jedan sat oproštaja i ekipa se naglo rastaje,
a stariji to nazivaju odrastanje .

Kao da je to bilo jučer a već je prošlo 40 godina.
Svi smo svojim putem pošli , neki stali na pol' puta, mnogi došli i stigli tu di su sad, a neki su napustili svoj grad.
Izgleda ko jučer a koliko godina već prošlo !
Bude me sjećanja na prijateljstvo, zaljubljivanje, prvi ukradeni poljubac, na mnoge nestašluke   na najljepše trenutke koji su se događali za onih osam godina.
Vratiti se ne možemo i da možemo  ne bi išlo jer promijenili smo putove.

Sad nakon 40 godina sjetiš se bivšeg razreda, lica i imena ali grozno je kad se ne možeš sjetiti svačijeg prezimena, vidimo se rijetko pa sjećanje lako blijedi.
Kad se sretnemo u gradu nešto nas vraća unazad ali što se može previše se toga nakupilo i mnogo raznih tema ima ali vremena malo.
Izgledamo isti, samo smo stariji, mirniji, ozbiljniji i nismo skloni „pizdarijama“ ko nekad.
S vremenom smo pomalo otupili , izgubili oštrinu, smirili se postali očevi, majke, djedovi i bake.
Sazreli smo onog dana kad su nas počeli oslovljavati s vi.
 Mnogo toga se promijenilo ali nije da mi nedostaje , a sad mi kažemo da je to odrastanje.

Našu razrednicu Miljenku vidio sam samo još jednom slučajnim susretom u gradu.
Bio je to dirljiv prizor , pun emocija . Razgovarali smo o svemu , a najviše o prošlim vremenima. U tom razgovoru otkrila mi je da u svojoj karijeri ostale su joj tri stvari koje
je sačuvala za uspomenu. Bile su to bilježnice Hrvatskog jezika od dvoje učenika i
razglednica koju sam joj poslao iz  odsluženja vojnog roka.
Ne znam da li sam joj napomenuo da i ja čuvam njezino pismo kojim mi je odgovorila na moju razglednicu.
Sada nakon 35 godina pri sjećajući se tih prekrasnih dana i pišući ovaj post
otvorio sam  pismo moje „raske“ . Nije mi bilo lako , u grlu me nešto stezalo .
Nakon 35 godina opet sam pročitao pismo. Što da vam napišem , emocije su prevladale.
Ima jedna mudrost koja kaže:
Čudno je kako nam je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!
I sad nakon 40 godina ostalo mi je sjećanje na jednu divnu generaciju koju ne mogu zaboraviti iako sjećanja blijede, zato  ovaj post posvećujem  njoj.
Dvije fotografije i pismo moje razredne učiteljice jedino što mi je ostalo od moje generacije.
                                                    na maturalnom izletu negdje u Sloveniji

                                         radna akcija na uređenju školskog igrališta
s lijeva : Novosel Željko, Gregurić Boris, Rubin Dubravko , Mario Brezovec

pismo moje razrednice gosp. Miljenke






 Ovaj post je posvećen školskoj generaciji  1965.- 1973. god. i našoj
razrednici  Miljenki Kekez.
Možda se ko nađe u ovom virtualnom  svijetu i prisjeti se svoje školske generacije, neka se javi pa da obnovimo uspomene. .


Mario



subota, 22. lipnja 2013.

ZDRAV RAZUM

                                                         POSLJEDNI POZDRAV

- Danas žalimo odlazak voljenog prijatelja Zdravog Razuma koji je bio sa nama mnoge godine. Niko ne zna točno koliko je bio star s obzirom da je njegova krštenica davno zagubljena u birokratskoj ladici .
On će biti zapamćen po tome što se držao dragocjenih lekcija:
 Znati kad se skloniti sa kiše,
 Zašto ko rano rani dvije sreće grabi,
 Život nije uvijek fer,
 Možda sam ja kriv...


Zdrav Razum je živio po jednostavnim ekonomskim pravilima: Ne troši više nego što zarađuješ i oprobanim strategijama odraslih, a ne da  djeca vode kolo.
Njegovo zdravlje je počelo naglo  propadati kada su uvedene dobro zamišljene, ali teške regulative.
 
Izvještaji o: 6-godišnjem dječaku optuženom za seksualno uznemiravanje zato što je poljubio djevojčicu, o učitelju koji je otpušten, jer je kaznio neodgojenog učenika su samo pogoršali njegovo stanje.

Zdrav Razum je izgubio tlo pod nogama kad su roditelji napali nastavnike, jer rade posao koji su oni propustili  uraditi u discipliniranju njihove neodgojene djece.


Propao je još više kad su škole morale dobiti  roditeljski pristanak da bi djeci dali losion za sunčanje ili aspirin, ali nisu smjeli da obavijeste roditelje ako je učenica trudna i želi  abortirati. Zdrav razum je izgubio želju za životom od kako je crkva postala biznis, a kriminalci počeli dobivati bolji tretman od svojih žrtava.
Zdrav Razum je prebijen otkad niste mogli braniti se od provalnika u vlastitom stanu i provalnik vas je mogao tužiti  za napad.

Zdrav Razum se konačno odrekao želje za životom kad je jedna žena propustila  shvatiti da je kava koja se puši vruća, prosula je u krilo i odmah dobila ogromnu nadoknadu.

Zdrav Razum će biti ispraćen od njegovih roditelja Istine i Povjerenja, od njegove supruge Diskrecije, od njegove kćeri Odgovornosti i njegovog sina Logike.

Iza njega ostaju njegova 4 polubrata:
 Znam svoja prava,
 Hoću odmah,
 Neko drugi je kriv i                           
 Ja sam žrtva.

Pogrebu nije prisustvovalo mnogo njih, jer je vrlo malo njih shvatilo da je otišao.

Ako ga se vi još sjećate, proslijedite ovu vijest, ako ne, pridružite se većini i ne radite ništa...



 OVU OSMRTNICU PRIMIO SAM PUTEM Gmaila koju je objavio London Times je prije izvijesnog vremena i koja kruži svijetom.


Želja mi je da Zdrav razum ne ostane samo pojam koji ljudi koriste za skup vrijednosti ili za skup propozicija koji ljudi smatraju mudrim i ispravnim, ne oslanjavajući se na ezoterično znanje ili istraživanja, ali koje ze zasniva na znanju koje ljude drže zajedničkim.

            


Mario