petak, 25. listopada 2013.

Preživjeli smo !!!!!


Kopajući po staroj arhivi pronašao sam jedan Gmail koji me jako dirnuo i zato ga želim 
podijeliti s Vama.
Malo sam ga preinačio i dodao par fotografija .

Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes.
U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i
NITKO , nije umro zbog toga .
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli.

Zato što smo smo se  STALNO IGRALI VANI  !!!!!!!!!!!!!!1

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.  
Ne rijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji . I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske  od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog  psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......



MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili  utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali  hrpe crtanih romana  i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

                


Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva. Naše generacije su dale najbolje izumiteljei znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.


I naučili smo živjeti s tim ! I ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
MOŽDA ĆES ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE  ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !
Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali



Pozdrav generacijo.
ŽIVJELI !





Dijete treba pustiti da odraste brzinom koja njemu odgovara. Mnogi roditelji čine užasne greške pokušavajući da nametnu korak odrastanja.
Svatko od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni...
Hvala svima koji ste pročitali post .
Moja prijateljica Lara iz Italije prekrasno je objasnila sjećanje za prošlim vremenima .
(In questo mondo caotico e  dispersivo, affogato da informazioni spesso contrastanti fra di loro,  mi accorgo di non essere sola nel rimpiangere quel passato  fatto di povertà, a volte, ma anche di piccole gioie impagabili.
La tecnologia è comoda e spesso essenziale, ma non dona il medesimo calore.)

Prijevod: U ovom kaotičnom svijetu i rasipnog, utapanje u informacijama često proturječnih jedni s drugima, shvaćam da nisam sama u prošlost žaleći siromaštva, s vremena na vrijeme, ali čak i male radosti neprocjenjivo.
Tehnologija je zgodan i često bitna, ali to ne daje istu toplinu.
Preveo sam putem google prevodioca.
Hvala svima na posjeti posta
    Mario

Broj komentara: 6:

  1. Muito bom! Parabéns pela postagem, enriquecida com suas belas fotos!!!
    Eu já conhecia o texto e foi bom reler! Sou dessa geração e é muito bom recordar!!!
    Bom fim de semana!!!

    OdgovoriIzbriši
  2. PREKRASNO NAPISANO!!!
    Ni sama nisam svjesna koliko je vremena iza nas.

    OdgovoriIzbriši
  3. i ja sam zahvalna jer si jako dobro ovo napisao, ja sem još starija generacija a sjetim se često ljepih trenutaka mojeg detinstva
    a ta mnogu decu danas ne mogu reči isto. Hvala ti za divan blog Mario

    OdgovoriIzbriši

Molim da Vaši komentari ne sadrže nepristojne sadržaje .
Hvala