Želim se ponovno nadati.

 Primio sam neki dan Gmail sa sadržajem koji me je na neki
način razveselio i rastužio. U njemu je bila poruka koja glasno viče.
Viče svojim trudom i apelom da se vrate stara moralna načela , ona
koja vrijede za sva ljudska stvorenja.
U ovome postu možete je pročitati u cijelosti.
Prosljedite ovu tihu poruku koja glasno viče svojim prijateljima
u nadi da da se vrate temelji ljudske moralnost.

Želim se ponovno nadati.

Odgojen sam u općim moralnim principima:

Kada sam bio mali ....majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi,

 susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda.

Koliko bili bliži ili stariji toliko su nam više osjećaja davali.

Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.

Želim se ponovno nadati. 

Imali smo povjerenje u starije, jer su bili roditelji,

 majke ili rodbina sve djece ili skupine u ulici ili gradu…

Bojali smo se  tek mraka, grdoba ili horor filmova.

Danas sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili,

 zbog svega čega će se moji unuci jednog dana bojati.

 Zbog straha u pogledu djece, mladih, odraslih i starijih.

Ljudska prava za kriminalce…?

Neograničena prava za poštene građane…

Platiti dugove i biti budala…?

Amnestija za prevarante…?

Pošteni su glupi…?

Ne iskoristiti prednost znači li to biti budala…?

Što nam se to događa???

Profesori tučeni u školi, trgovci prijete komercijalistima.

Rešetke na našim prozorima.

Svatko zatvoren u svojem svijetu.

Kakve su to vrijednosti?

Auto koji vrijedi više od zagrljaja,

djeca koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.

Mobiteli u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena.

Što želiš u zamjenu za jedan zagrljaj?

Vrijedi više jedan Armani od diplome.

Vrijedi više jedan veliki ekran od razgovora.

Više vrijedi jedna skupa šminka od zajedničkog sladoleda.

Više vrijedi IZGLEDATI  od BITI.

 

Kada se dogodilo da je sve to nestalo ili postalo smiješno?

Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima.

Hoću poštenje kao motiv ponosa.

Hoću ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči

Hoću sram i solidarnost.

Hoću nadu, veselje, povjerenje…

Hoću se vratiti  stvarnom životu, jednostavnom kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.

 

Dolje „IMATI“

Živjelo „BITI“

 

Obožavam moj  zajednički i jednostavan svijet,

Imati ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu

Prezir pred nedostatkom etike, morale i poštovanja….

Vratimo se biti „LJUDI“,

Izgraditi bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe.

Utopija…?  Ne…?  Da…?  Možda…

Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku.

Naša djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.

 Autor nepoznat

Razgovarajte sa svojim prijateljima o toj temi i

vidjet ćete da nas ima puno koji tako mislimo 

i to želimo.    

     Mario

 Pozdrav mojim čitateljima

 

Svijećnica

 Svijećnica je dan kad su Marija i Josip unijeli malo dijete Isusa
u hram da bi ga po židovskom zakonu kao prvorođenca prikazali Bogu.
 Dok su bili ondje, Isusovi roditelji su susreli čovjeka imenom Šimun,
kojega evanđelje opisuje kao čovjeka „pravedna i bogobojazna“
i kao nekoga koji je iščekivao vrijeme kada će spasenje doći Božjem
narodu u Izraelu.
 Kada je Šimun ugledao dijete Isusa uzeo ga je u svoje naručje i rekao: 'Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.'
Iz Šimunovih riječi da Isus neće biti samo izvor spasenja za Židove,
 nego „svjetlost na prosvijetljenje naroda“, ovaj dan  zovemo Svijećnica.

Ova ilustracija dočarava dolazak Marije u hram .
 Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom.
Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti.
Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije
obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko
od svake senzacionalnosti i senzacionalizma.
Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini «draškanja» osjetila nego na razini dodirivanja srca.
 Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi.
Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću,
stavljajući je u kontekst Božje svemoći.
Budimo i mi svijetlost koja zračiti istinom .

  Mario

Veliki potop

  

Većina nas zna za njega iz Biblije , i on vuče korijene iz davnina.

Događaj govori da je Bog pomrsio jezik ljudima , tako da se oni više nisu

razumjeli jedni druge te ih je rasuo diljem zemlje.

Do takve kazne moralo je doći jer su se ljudi toliko uzoholili da je prešlo sve granice ljudske pokvarenosti.Bogu stvoritelju svijeta i svega živog to se nije svidjelo što se događa

na zemlji , poglavito u pogledu ljudske rase i njena razvoja pa je odlučio

intervenirati i pokazati ljudima gdje im je mjesto i tko su zapravo oni.

Njegovi odabranici  trebali su izgradit jedan novi svijet u kojem bi čovječanstvo

imalo svoj normalni slijed , kako fizičkog , intelektualnog  i duhovnog razvoja.

Ne znam da li se Bog zapitao može li se čovjek konačno promijeniti.

Poslije velikog potopa opet je htio da ljudski rod krene dobrom stranom

u  znak te suradnje sklopio je savez sa ljudskim rodom a duga na nebu je

simbol tog saveza. Ljudsko rodu opet to nije bilo dosta. 

Čak  žrtvovanjem svog Sina jedinca koji je umro u najtežim mukama

da spasi ljudski rod  nije dalo dobrih rezultata.

Čovječanstvo  ima ispočetka svoj normalni slijed ali dogodi se „nešto“ što

stopira naš razvoj i u trenutku se nađemo sa druge strane ivice provalije.

Treba postaviti pitanje koliko smo mi sami utjecali na naš razvojni put do danas?

Jednom smo već počeli ispočetka  i sada se moramo pitati da li je ovo

ispravan smjer kojim sada putujemo prema našoj budućnosti ili ipak idemo

u pogrešnom smjeru.

Ako se osvrnemo na prošlost postojale su velike civilizacije ali ni jedna nije opstojala.

Veliki psihoanalitičar Erich Fromm napisao je:

Povijest čovjeka je groblje velikih kultura, koje su završavale katastrofom

zbog nesposobnosti da planirano , racionalno , dobrovoljno reagira na izazove.

Stoga ne budimo ponosni na tijelo  ili bogatstvo. Novac dolazi i odlazi, a moralnost dolazi i raste. Stoga dajmo da ona stalno jača i da nam ona bude linija našeg puta ka budućnosti.

Danas usprkos visokom obrazovanju ljudi gube moral.

Indijac Saj Baba je napisao:

Čovjek bez morala uopće nije ljudsko biće. To je zapravo demon u ljudskom liku. Gdje nema morala ne može biti niti ljudskosti.

Pitajmo se kako možemo biti zadovoljni sa načinom kako sada živimo, kada

milijuni  stradavaju i umiru u bijedi , a bogati pred njima paradiraju u svom bogatstvu.?

Postavit ću opet pitanje da li se čovjek uopće može promijeniti.?

Ako je Bog svemoguć zašto ne promjeni ljudsku narav ili nas tako kažnjava

za naš prvi grijeh , a u ostalom mi smo prvi prekršili  dogovor i On sada očekuje

da sami nađemo pravi put ma koliko nas to koštalo.

Ova ilustracija nastala je pojavom straha u meni da ćemo opet morati početi ispočetka

jer granice ljudske gluposti su beskonačne. Pitate me gdje je Noina arka?

Na slici vidite zemlju koja polagano ali sigurno tone u vodeni bezdan.  Kugla zemaljska

se nalazi unutar mjehurića koji predstavlja arku odnosno spas za ljude kojima je moral

prvi i jedini pravac putovanja ka novoj budućnosti. U toj mjehuriću nema mjesta za pohlepu,

pokvarenost, oholost i druge ljudske osobine koje se kose sa moralnošću.

Tko će odlučivati tko će ući u prebrane.? TO JE PRAVO PITANJE.

Prvi puta je Bog odlučio odabrati .

Sada nam je dao dobre smjernice i odlučio je da sami biramo među sobom koji su ti

moralisti koji će nastaviti put  fizičkog , intelektualnog  i duhovnog razvoja.

Mjehurica je tanke opne i samo jedna pogrešna osoba može uništiti opnu.

Nameće se pitanje što ako se neće moći naći odabrani. Svatko od nas zna da nije bezgrješan.

Tko će imati tu hrabrost da prvi uđe u mjehuricu. A oni koji će ući trebat će dobro paziti

tko će slijedeći ući.

Sa ovim velikim problemom Bog nam je dao nimalo lak zadatak.

Nije ni njemu bilo lako kada je žrtvovao svog Sina jedinca za naše spasenje koje smo tako

lako izneverili. Zapitajte se kako je bilo samo Majci koja je izgubila sina.

Mislim da nema veće žalosti od  majke koja  oplakuje grob svog djeteta.

Ovo je moje mišljenje i razumijem da ga 
mnogi neće odobravati .
Mislim da bi se trebali  pozabaviti ovom 
temom prvo na jednoj osobnoj razini,
 aonda kolektivno. 

Ako želimo našim budućim naraštajima 

ostaviti bolji svijet nemojmo propustiti

posljednu priliku.

     Mario