Želim se ponovno nadati.

 Primio sam neki dan Gmail sa sadržajem koji me je na neki
način razveselio i rastužio. U njemu je bila poruka koja glasno viče.
Viče svojim trudom i apelom da se vrate stara moralna načela , ona
koja vrijede za sva ljudska stvorenja.
U ovome postu možete je pročitati u cijelosti.
Prosljedite ovu tihu poruku koja glasno viče svojim prijateljima
u nadi da da se vrate temelji ljudske moralnost.

Želim se ponovno nadati.

Odgojen sam u općim moralnim principima:

Kada sam bio mali ....majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi,

 susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda.

Koliko bili bliži ili stariji toliko su nam više osjećaja davali.

Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.

Želim se ponovno nadati. 

Imali smo povjerenje u starije, jer su bili roditelji,

 majke ili rodbina sve djece ili skupine u ulici ili gradu…

Bojali smo se  tek mraka, grdoba ili horor filmova.

Danas sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili,

 zbog svega čega će se moji unuci jednog dana bojati.

 Zbog straha u pogledu djece, mladih, odraslih i starijih.

Ljudska prava za kriminalce…?

Neograničena prava za poštene građane…

Platiti dugove i biti budala…?

Amnestija za prevarante…?

Pošteni su glupi…?

Ne iskoristiti prednost znači li to biti budala…?

Što nam se to događa???

Profesori tučeni u školi, trgovci prijete komercijalistima.

Rešetke na našim prozorima.

Svatko zatvoren u svojem svijetu.

Kakve su to vrijednosti?

Auto koji vrijedi više od zagrljaja,

djeca koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.

Mobiteli u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena.

Što želiš u zamjenu za jedan zagrljaj?

Vrijedi više jedan Armani od diplome.

Vrijedi više jedan veliki ekran od razgovora.

Više vrijedi jedna skupa šminka od zajedničkog sladoleda.

Više vrijedi IZGLEDATI  od BITI.

 

Kada se dogodilo da je sve to nestalo ili postalo smiješno?

Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima.

Hoću poštenje kao motiv ponosa.

Hoću ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči

Hoću sram i solidarnost.

Hoću nadu, veselje, povjerenje…

Hoću se vratiti  stvarnom životu, jednostavnom kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.

 

Dolje „IMATI“

Živjelo „BITI“

 

Obožavam moj  zajednički i jednostavan svijet,

Imati ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu

Prezir pred nedostatkom etike, morale i poštovanja….

Vratimo se biti „LJUDI“,

Izgraditi bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe.

Utopija…?  Ne…?  Da…?  Možda…

Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku.

Naša djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.

 Autor nepoznat

Razgovarajte sa svojim prijateljima o toj temi i

vidjet ćete da nas ima puno koji tako mislimo 

i to želimo.    

     Mario

 Pozdrav mojim čitateljima