Sjećanje na malu maturu 1965-1973. god.

                                                    U ime generacije !!

Sjećanje na malu maturu generacije 1965- 1973. god.  8 b. razreda   V. osnovne škole „Božene Plazzeriano“ u Varaždinu.

Sjedili smo jedni do drugih u školskim klupama ponosno nasmiješenih lica.

Srca su nam kucala radosno dok smo primali maturalne svjedodžbe od razredne učiteljice.

S njezinog lica nije se "skidao" osmijeh i njezino ponosno držanje bio je dokaz da je još jednu generaciju uspješno pripremila za daljnje školovanje.

Još uvijek mi ostao njezin glas s kojim nas je oslavljala „ draga djeco „ . Da,  bili smo njezina djeca u školskim klupama.

Da ne zaboravim zvala se Miljenka , Kekez Miljenka, naša „raska“

Svi smo je voljeli jer svojim poštenjem i iskrenošću pridobila je veliko povjerenje među nama.

Oproštaj od osnovne škole ,je oproštaj od prijatelja i prijateljica koji kreću svojim putem ali i oproštaj od jednog vedrog ,veselog i bezbrižnog životnog razdoblja.

 Nije nam bilo jasno da je to zadnji dan da smo skupa kao razred, škvadra i ekipa.

Osam godina zajedničkog druženja pretvorio se u jedan sat oproštaja i ekipa se naglo rastaje,

a stariji to nazivaju odrastanje .

Kao da je to bilo jučer a već je prošlo 40 godina.

Svi smo svojim putem pošli , neki stali na pol' puta, mnogi došli i stigli tu di su sad, a neki su napustili svoj grad.

Izgleda ko jučer a koliko godina već prošlo !

Bude me sjećanja na prijateljstvo, zaljubljivanje, prvi ukradeni poljubac, na mnoge nestašluke   na najljepše trenutke koji su se događali za onih osam godina.

Vratiti se ne možemo i da možemo  ne bi išlo jer promijenili smo putove.

Sad nakon 40 godina sjetiš se bivšeg razreda, lica i imena ali grozno je kad se ne možeš sjetiti svačijeg prezimena, vidimo se rijetko pa sjećanje lako blijedi.

Kad se sretnemo u gradu nešto nas vraća unazad ali što se može previše se toga nakupilo i mnogo raznih tema ima ali vremena malo.

Izgledamo isti, samo smo stariji, mirniji, ozbiljniji i nismo skloni „pizdarijama“ ko nekad.

S vremenom smo pomalo otupili , izgubili oštrinu, smirili se postali očevi, majke, djedovi i bake.

Sazreli smo onog dana kad su nas počeli oslovljavati s vi.

 Mnogo toga se promijenilo ali nije da mi nedostaje , a sad mi kažemo da je to odrastanje.

Našu razrednicu Miljenku vidio sam samo još jednom slučajnim susretom u gradu.

Bio je to dirljiv prizor , pun emocija . Razgovarali smo o svemu , a najviše o prošlim vremenima. U tom razgovoru otkrila mi je da u svojoj karijeri ostale su joj tri stvari koje

je sačuvala za uspomenu. Bile su to bilježnice Hrvatskog jezika od dvoje učenika i

razglednica koju sam joj poslao iz  odsluženja vojnog roka.

Ne znam da li sam joj napomenuo da i ja čuvam njezino pismo kojim mi je odgovorila na moju razglednicu.

Sada nakon 35 godina pri sjećajući se tih prekrasnih dana i pišući ovaj post

otvorio sam  pismo moje „raske“ . Nije mi bilo lako , u grlu me nešto stezalo .

Nakon 35 godina opet sam pročitao pismo. Što da vam napišem , emocije su prevladale.

Ima jedna mudrost koja kaže:

Čudno je kako nam je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!

I sad nakon 40 godina ostalo mi je sjećanje na jednu divnu generaciju koju ne mogu zaboraviti iako sjećanja blijede, zato  ovaj post posvećujem  njoj.

Dvije fotografije i pismo moje razredne učiteljice jedino što mi je ostalo od moje generacije.

                                                    na maturalnom izletu negdje u Sloveniji

                                         radna akcija na uređenju školskog igrališta

s lijeva : Novosel Željko, Gregurić Boris, Rubin Dubravko , Mario Brezovec

pismo moje razrednice gosp. Miljenke

 Ovaj post je posvećen školskoj generaciji  1965.- 1973. god. i našoj

razrednici  Miljenki Kekez.

Možda se ko nađe u ovom virtualnom  svijetu i prisjeti se svoje školske generacije, neka se javi pa da obnovimo uspomene. .

Mario

ZDRAV RAZUM

                                                         POSLJEDNI POZDRAV

- Danas žalimo odlazak voljenog prijatelja Zdravog Razuma koji je bio sa nama mnoge godine. Niko ne zna točno koliko je bio star s obzirom da je njegova krštenica davno zagubljena u birokratskoj ladici .

On će biti zapamćen po tome što se držao dragocjenih lekcija:

 Znati kad se skloniti sa kiše,

 Zašto ko rano rani dvije sreće grabi,

 Život nije uvijek fer,

 Možda sam ja kriv...

Zdrav Razum je živio po jednostavnim ekonomskim pravilima: Ne troši više nego što zarađuješ i oprobanim strategijama odraslih, a ne da  djeca vode kolo.

Njegovo zdravlje je počelo naglo  propadati kada su uvedene dobro zamišljene, ali teške regulative.

 

Izvještaji o: 6-godišnjem dječaku optuženom za seksualno uznemiravanje zato što je poljubio djevojčicu, o učitelju koji je otpušten, jer je kaznio neodgojenog učenika su samo pogoršali njegovo stanje.

Zdrav Razum je izgubio tlo pod nogama kad su roditelji napali nastavnike, jer rade posao koji su oni propustili  uraditi u discipliniranju njihove neodgojene djece.

Propao je još više kad su škole morale dobiti  roditeljski pristanak da bi djeci dali losion za sunčanje ili aspirin, ali nisu smjeli da obavijeste roditelje ako je učenica trudna i želi  abortirati. Zdrav razum je izgubio želju za životom od kako je crkva postala biznis, a kriminalci počeli dobivati bolji tretman od svojih žrtava.

Zdrav Razum je prebijen otkad niste mogli braniti se od provalnika u vlastitom stanu i provalnik vas je mogao tužiti  za napad.

Zdrav Razum se konačno odrekao želje za životom kad je jedna žena propustila  shvatiti da je kava koja se puši vruća, prosula je u krilo i odmah dobila ogromnu nadoknadu.

Zdrav Razum će biti ispraćen od njegovih roditelja Istine i Povjerenja, od njegove supruge Diskrecije, od njegove kćeri Odgovornosti i njegovog sina Logike.

Iza njega ostaju njegova 4 polubrata:

 Znam svoja prava,

 Hoću odmah,

 Neko drugi je kriv i                           

 Ja sam žrtva.

Pogrebu nije prisustvovalo mnogo njih, jer je vrlo malo njih shvatilo da je otišao.

Ako ga se vi još sjećate, proslijedite ovu vijest, ako ne, pridružite se većini i ne radite ništa...

 OVU OSMRTNICU PRIMIO SAM PUTEM Gmaila koju je objavio London Times je prije izvijesnog vremena i koja kruži svijetom.

Želja mi je da Zdrav razum ne ostane samo pojam koji ljudi koriste za skup vrijednosti ili za skup propozicija koji ljudi smatraju mudrim i ispravnim, ne oslanjavajući se na ezoterično znanje ili istraživanja, ali koje ze zasniva na znanju koje ljude drže zajedničkim.

            

Mario