Sjećanje na malu maturu 1965-1973. god.

                                                    U ime generacije !!

Sjećanje na malu maturu generacije 1965- 1973. god.  8 b. razreda   V. osnovne škole „Božene Plazzeriano“ u Varaždinu.

Sjedili smo jedni do drugih u školskim klupama ponosno nasmiješenih lica.

Srca su nam kucala radosno dok smo primali maturalne svjedodžbe od razredne učiteljice.

S njezinog lica nije se "skidao" osmijeh i njezino ponosno držanje bio je dokaz da je još jednu generaciju uspješno pripremila za daljnje školovanje.

Još uvijek mi ostao njezin glas s kojim nas je oslavljala „ draga djeco „ . Da,  bili smo njezina djeca u školskim klupama.

Da ne zaboravim zvala se Miljenka , Kekez Miljenka, naša „raska“

Svi smo je voljeli jer svojim poštenjem i iskrenošću pridobila je veliko povjerenje među nama.

Oproštaj od osnovne škole ,je oproštaj od prijatelja i prijateljica koji kreću svojim putem ali i oproštaj od jednog vedrog ,veselog i bezbrižnog životnog razdoblja.

 Nije nam bilo jasno da je to zadnji dan da smo skupa kao razred, škvadra i ekipa.

Osam godina zajedničkog druženja pretvorio se u jedan sat oproštaja i ekipa se naglo rastaje,

a stariji to nazivaju odrastanje .

Kao da je to bilo jučer a već je prošlo 40 godina.

Svi smo svojim putem pošli , neki stali na pol' puta, mnogi došli i stigli tu di su sad, a neki su napustili svoj grad.

Izgleda ko jučer a koliko godina već prošlo !

Bude me sjećanja na prijateljstvo, zaljubljivanje, prvi ukradeni poljubac, na mnoge nestašluke   na najljepše trenutke koji su se događali za onih osam godina.

Vratiti se ne možemo i da možemo  ne bi išlo jer promijenili smo putove.

Sad nakon 40 godina sjetiš se bivšeg razreda, lica i imena ali grozno je kad se ne možeš sjetiti svačijeg prezimena, vidimo se rijetko pa sjećanje lako blijedi.

Kad se sretnemo u gradu nešto nas vraća unazad ali što se može previše se toga nakupilo i mnogo raznih tema ima ali vremena malo.

Izgledamo isti, samo smo stariji, mirniji, ozbiljniji i nismo skloni „pizdarijama“ ko nekad.

S vremenom smo pomalo otupili , izgubili oštrinu, smirili se postali očevi, majke, djedovi i bake.

Sazreli smo onog dana kad su nas počeli oslovljavati s vi.

 Mnogo toga se promijenilo ali nije da mi nedostaje , a sad mi kažemo da je to odrastanje.

Našu razrednicu Miljenku vidio sam samo još jednom slučajnim susretom u gradu.

Bio je to dirljiv prizor , pun emocija . Razgovarali smo o svemu , a najviše o prošlim vremenima. U tom razgovoru otkrila mi je da u svojoj karijeri ostale su joj tri stvari koje

je sačuvala za uspomenu. Bile su to bilježnice Hrvatskog jezika od dvoje učenika i

razglednica koju sam joj poslao iz  odsluženja vojnog roka.

Ne znam da li sam joj napomenuo da i ja čuvam njezino pismo kojim mi je odgovorila na moju razglednicu.

Sada nakon 35 godina pri sjećajući se tih prekrasnih dana i pišući ovaj post

otvorio sam  pismo moje „raske“ . Nije mi bilo lako , u grlu me nešto stezalo .

Nakon 35 godina opet sam pročitao pismo. Što da vam napišem , emocije su prevladale.

Ima jedna mudrost koja kaže:

Čudno je kako nam je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!

I sad nakon 40 godina ostalo mi je sjećanje na jednu divnu generaciju koju ne mogu zaboraviti iako sjećanja blijede, zato  ovaj post posvećujem  njoj.

Dvije fotografije i pismo moje razredne učiteljice jedino što mi je ostalo od moje generacije.

                                                    na maturalnom izletu negdje u Sloveniji

                                         radna akcija na uređenju školskog igrališta

s lijeva : Novosel Željko, Gregurić Boris, Rubin Dubravko , Mario Brezovec

pismo moje razrednice gosp. Miljenke

 Ovaj post je posvećen školskoj generaciji  1965.- 1973. god. i našoj

razrednici  Miljenki Kekez.

Možda se ko nađe u ovom virtualnom  svijetu i prisjeti se svoje školske generacije, neka se javi pa da obnovimo uspomene. .

Mario