Advent Varaždin 2019 god

čestitka za godišnjicu braka

14.07.1979.god--14.07.2019.god.

Kada čovjek hoda mostom koji vodi prema četrdesetim godinama,

 hoda stazom punom prepreka i iskušenja.

 Željan je svega, a pravi put je samo onaj jedan a

 to je onaj kojim idemo već desetljećima.

 Hvala ti za sve godine koje smo proveli zajedno i

 želim nam isto takovu sreću u narednim godinama koje su pred nama.

Četri su desetljeća iza nas, okrugla nam je godišnjica,

 ovom porukom želim ti zahvaliti na svakoj sekundi našeg zajedništva,

 svu ljubav koju mi pružaš sve ove godine i da ih još mnogo bude.

Danas kad se sve sabere uz pomoć ljubavi i

 vjere pobijedili smo sve nevolje i dočekali ono najbolje.

 Zato od srca čestitam nam godišnjicu braka!

Mario

za tasta Bartola

"Kaj buš ti bum i ja "

01.07.1996.- - 10.07.2019.

Nikada zaboravljene riječi izgovorene u našem druženju. Znalo se , to je bio poziv ili šifra kojom se pozivalo na pivu.  E ... koliko smo znali sijedjeti kraj stare šljive, pričati i dogovarati za posao. Koliko sam samo cigareta zažicao. Debela hladovina ispod stare šljive pružala nam je ugodan smještaj, a zarošene čaše ispunjene pivom donašale pravo osvježenje.

Ne mogu vjerovati da su već  prošle 23 godine od kako si nas napustio.

Uspomene i dalje naviru, mnogo puta idem vrtom i glasno izgovorim našu šifru „ KAJ BUŠ TI BUM I JA“ ,….čekam odgovor, ne nema ga.. niti eho se ne čuje i onda svatim da ću pivo popit sam i nazdravit prema nebu i reći , živjeli deda Bartol. Neko možda misli da sam skrenuo ali taj PTSP me prati......

"Umorni su dani, neki,osmijesi su predaleki, godine se nižu, sve već dugo nema te… "

Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca. 
Trygve Gulbranssen

"Kaj buš ti , bum i ja !"

Mario

Zbogom G+

Dragi prijatelji na G+ mreži !

Teško je nakon toliko godina druženja  na G+ priopćiti da je meni ovo zadnji post. Tvrtka Google odlučila je ovu našu mrežu ugasiti i s time prekinuti  bezbroj prijateljstva. Član sam G+ od samog početka i stekao sam mnoge prijatelje diljem Evrope pa i šire. Podijelili smo si mnoge fotografije , savjete, pozdrave, pozive na kavu. Da nije bilo te mreže nikada ne bi upoznao našeg dragog prijatelja Josipa Sambolca  iz Umaga.  Moram dodati još i Vesnu Pavlović  iz Zg. , Alenku Copić iz Slovenije s kojima sam u stalnom kontaktu.  Na svoje postove stavljao sam fotografije koje sam  snimio i podijelio s vama tako da ste mogli upoznati moj zavičaj  i moj grad Varaždin. Preko vaših postova upoznao sam vaše gradove , mjesta i prirodne ljepote. Nadam se da će Googl napraviti novu aplikaciju za zamjenu za G+ tako da ćemo se nastaviti družiti.

Neću vam napisati ZBOGOM nego pozdrav do novog druženja.

Mario Brezovec

ZBOGOM G+

SRETNO DJETINJSTVO ????

SRETNO DJETINJSTVO ?????

Čitam novine , pratim razne portale , gledam tv i slušam radio a u zadnje vrijeme obasipaju me o pojavama  raznih  „betega“ i kako se pojavljuju nove vrste oboljenja …neke…ne znam im ni ime. Najbolji su mi naslovi „ kad ovo pročitate, nećete više piti, jesti  ……“ . Nije ni čudo da današnju djecu odgajamo u nekom „sterilnom“ okruženju .

Evo kad uzmeš tu jebenu gripu… a danas nije samo jedna a i bojim se da će i crvi oboljeti od nje, a o alergijama da i ne pišem. Ja ne znam…kao klinac se slabo sjećam ikakve gripe, čak se sam za sebe ne sjećam da sam ikad imao tu jebenu gripu a kamoli alergiju.

 Gdje ću je i imat kad sam u zimi upao u rukavac Drave kao da sam Eskim. Sjećam se kao dan danas kad smo na Dravi igrali hokej i kako je led bio tanak opizdio sam ravno u rukavac  toliko da oblake nisam vidio iznad glave. Da nije bilo one moje ekipe, vjerovatno  bi ostao s ribama na dnu. Izvukli su me van kao tuljana i zavalili u snježinu duboku pola metra da se malo odmorim…isti se cijeli otopio oko mene jer sam bio kompletan mokar. Da danas dijete propadne u ledenu rijeku , završilo bi na naslovnici „24 sata“ a u kutu bi pisalo „snimio čitatelj 1000 kn“. Hvalim te Bože da tada nije bila era mobitela jer bi moja ekipa sigurno snimala mobitelima dok bi se ja utapao.

 Upao sam i ja u stajski gnoj kod bake kopajući gliste za ribolov. E tu kad sam upao, ako nisam tada dobio kakvu boleštinu, onda neću nikad. Nije baš neki prizor biti do pupka u gnojnici i to doslovce…al…valjda sam stekao imunitet, što na govna što na boleštine. Djeda Štef doletio je s flašom rakije i ispirao mi je usta s ciljem dezinfekcije oralnih organa. Moram priznati da sam i nekoliko gutljaja skrivečki progutao i sam izvršio dezinfekciju unutarnjih organa.  Smrdio sam dva dana tako da su me i virusi izbjegavali. Dakle…kao klinac sam upadao u sve što trpi glagol „UPAO“. To je tako bilo i tu se nema što dodat.

O koljenima i laktima  da i ne govorim , svako ljeto bila su oguljena do krvi izgledao sam kao da sam ragbi igrač u nekakvom Američkom timu. Najbolji lijek za to je bio trputac popljuvan  slinom i stisnut na koljeno i povezan „frbantom“ . Po mraku nisam trebao imati nikakav reflektirajući prsluk jer bijela boja „frbanta“ na koljenima i laktima  vidjela se nadaleko.

Danas?...Gledam   susjedu kako priča sa nekom svojom prijateljicom…a unučić  joj se zavalio u travu kao mačak. Valja se ono po travurini kao mačak…e jebemti kad je ona njega spazila da se on valja…………….

 - PA UNUČEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!   NEEEEEEEEEEE!!!!!!!!

 Mislio sam je da počeo rat. To je bila zapovijed da ti se krv smrzne od straha.  I trava je prestala rasti a ono je brzinom svjetlosti bilo u stavu MIRNO.

Trava fuj? Trava bljak?.. Viče ona  , a pič … a joj bakina nedugo se i ona valjala po travuštini i zajedno sa nama izgledala kao mali svemirac.

Pa mi smo se kao djeca valjali i skakali bosi po njoj, da ne napišem kakva nam je odjeća bila , … izgledali smo kao marsovci, mali i zeleni. Brali smo kiselice, maslačak i to jeli… jeste da smo se usrali ali niko nije umro. A ova govori da je trava bljak i fuj a nedugo ju je i ona s nama konzumirala , i onda dijete napuni 5 godina i cijelo je boležljivo. Pa nije ni čudo kad mu nitko živ neda da se druži sa bakterijama i virusima.

  Padne bombon na pod, aaaaaaaane…to se ne jede. Pa mi smo žvakali auto gume, sisali cvjetni sok  s mrtve koprive ….da je meni bilo kao klincu bombona sa poda, ja bi i pod oblizao.

Ako je duda padne na pod…odmah ide u vrelu vodu. Meni duda kad bi ispala na pod, isti tren bi je tata zabio nazad u usta i bio sam sretan da je mama nije najprije prožvakala u svojim ustima, to bože sada je oprana i čista…kakva vrela voda?...uostalom vrele vode bilo samo ako bio upaljen bojler, a to je bilo jednom tjedno i to subotom na veliko pranje.

Stari je uvijek vikao  na mamu .. pa pička mu materina kod nas bojler non - stop upaljen ka da nas ima dvadesetoro ukući. Ja sam se prao u ledenoj…možete i vi! Najbolje mu je bila izreka „ kaj  da je rat i da je vani -20  stupnjeva“

Danas neka klinci imaju na hlačama fleku od zemlje – KATASTROFA. Po novim standardima dijete uvijek mora biti besprijekorno čisto…sterilno ka gaza. Ja sam besprijekorno bio čist samo kad sam sa tatom i njegovim biciklom išao u grad. Onda smo i tata i ja mirisali kao francuske kurve i nosili kokot frizure.

Garderoba je bila jedna nova za posjet doktoru i za izlaske u posjete. Druga je bila za igru koja je bila iznošena i ocufana. Nikada zaboravljene „špilhoze“ na tregere više su bile proparane i bez gumba nego lišče na grani.   Po današnjim mjerilima ja i moja generacija bili bi zanemarena djeca…a zapravo bili smo sretni i bezbrižni i kad se sjetim djetinjstva odmah mi se osmjeh razvuče od uha do uha.

Kada sam dobio romobil to bi bilo u usporedbi kao da si dobio najmoderniji mobitel. Romobil ,drveni ,  moj prvi romobil.. moja sreća, nešto nezamislivo , a tek prva vožnja po ugaženom prašnjavom dvorištu ostavlja nezaboravno sjećanje kako sam se pravio frajer. Susjeda Fanika galamom me tjerala jer sam zaprašio netom oprani i „poštirkani“  veš . Dobio sam dozvolu za vožnju samo kada su „štriki“ bili prazni.

 Danas što god da dijete stavi u usta odmah mama skače ka da je na cajkama.

- NE TOOOOOOOOOOO U USTAAAAAAAAAAAA!!!!!!!

Sjećam se kad sam sa prijateljima iz djetinjstva najprije krali a onda pekli kuruze…ispekli mi kuruze…svaki kukuruz crn kao ugalj .

Nismo znali kako se peku , a i međusobno smo se pitali?

 - Ko zna da li je  ovo pečeno?

 - Pa nismo ih badava pekli!?

 I udri po kukuruzima. Drugi dan se cijeli dan nismo vidjeli jer su oni srali na svojoj školjci a ja na svojoj.

 Nitko nije rekao svojima što smo napravili pa naše mame zaključile da je to neki virus. A-a…virus….udriskali se od sirovih kukuruza…i  nikom ništa. To da danas dijete pojede…odmah u KBC na pregled.

A trešnje , ukradene trešnje bile su najbolje, a kako nas ne bi uhvatili i vidjeli , jeli smo ih na brzinu s koščicama a za crve u njima nismo ni znali. Drugi dan opet su školjke trpjele rafalne paljbe.

Nezaboravne su bile noćne krađe u vrtu „Bugara“ kod groblja. Već kao klinci naučili smo se kako se prišuljati, komunicirati u tišini i mraku, organizirati straže i sve ostalo kako bi akcija uspjela. A najvažnije od toga družili smo se curice i dečki zajedno. Neka mi ne zamjeri današnja klinćadija , vjerujem da bi probudili pola kvarta , usrali se od straha , a ni jedne mrkve ne bi ukrali. Kada danas pričam o tim akcijama javljaju mi se mnogi koji su imali noćni posjet „Bugaru“, a moja prijateljica Sonja koja je iz drugog kvarta potvrđuje da su i iz drugih kvartova imali iste akcije. Možda smo se i koji puta i potukli jer ratovi između kvartova su bili običajni. Još danas se u sebi nasmijem kada je u tijeku akcije stražar zaviknuo „ IDEEEE BUGARRRRRRRRRRRRR!!!!!. I najveći specijalci bi se divili akciji povlačenja, a ujedno smo uvijek pomagali mlađima pri bijegu.

 U kvartu  je uvijek bilo ljudi za koje se znalo da ne vole djecu, pa je tako jedna od „opasnih“ igara bila gađanje praćkom krov od kuće baš tih „mrzitelja“ djece..Drugi dan bi nas roditelji postrojili i oduzeli sve praćke uz pokoji šamar naučili bi lekciju za ubuduće. 

Dan danas mi dođe želja da si pojedem svinjsku mast na crnom kruhu.

Meni se čak i moja djeca čude kako to mogu jesti a kamoli unuke koje i ne znaju da postoji svinjska mast. Pa pizda im materina…. pa moja generacija je odrasla na toj deliciji i nije čudo da smo bili zdravi i puni energije da bi se  mogli po cijeli dan igrati vani.

Zimi bi išli na sanjkanje na Bašću ( starim Varaždincima je poznato to mjesto) ujutro a vračali bi se kasno popodne. Kako sanjkanje ne bi bilo klasično uvijek su se izmišljala nova pravila i načini kako bi bilo što zabavnije pa su se tako znali sanjkati u parovima ili čak i po više njih na jednim saonicama , držeći se za ruke i spuštajući se čineći lanac, a oni najhrabriji spuštali bi se i ležeći.

. E! A kad  sam došao kući sa sanjkanja…bio bi kooooooooompletan mokar…do gaća…pa bi me mama stavila kraj špareta da se ugrijem a mene bi ruke pekle – znate ono kad promrznete pa naglo dođete kraj špareta??? E to tooooo. Onda bi mati rekla

 - Pa dali se ti bar jednom možeš vratiti normalan sa tog sanjkanja?

 Tata bi samo progunđao  - Jesi dovukao sanjke kući?

Danas kad se dijete ide sanjkati, prati ga uža i šira rodbina. Mali se spušta a njih 40 trči za njim da mu se što ne desi…ka da će ga medvjed odnijeti…kao da je u Alpama pa ima lavina da ga pobere…a nedaj bože da padne sa jebenih sanjki – OPET KATASTROFA!!!!!

Ja sam danas sretan jer sam imao ono pravo djetinjstvo, zimi zbog kojeg sam dolazio kući mokar i promrznuti,ali s osmjehom na licu jer sam dan proveo na snježnoj avanturi s prijateljima,  ljeti zbog bezbrižnog igranja po livadama , kupanja u Dravi, raznih nestašluka koje samo napravili,

 no žalosno je to što danas tehnologija djeci oduzima djetinjstvo odnosno ne dozvoljava im da budu djeca u potpunosti.  Djeca nemaju mašte niti ideje kako bi se sve mogli igrati i na koje sve načine iskoristi dane po godišnjim dobima.

Sada kao neki „ gospon“ u najljepšim godinama mogu  kazati da je djetinjstvo najljepši period u životu svakog čovjeka. Bezbrižni, razigrani i sretni prolazili smo kroz dane kojih ćemo se, kao stariji  često sjećati.

 Na kraju mogu reći da je moje djetinstvo zaista moje carstvo!

A sada idem na kruh namazati kosanu mast i u slast pojesti za dobra stara vremena.

Mario Brezovec

Quadrilla Varaždin 2018.god.

Varaždin, maturanti i Quadrilla
Nekoliko stotina maturanata Varaždinske županije i ove godine zaplesalo je Quadrillu na glavnom varaždinskom trgu.
Nevjerojatan spoj mladosti veselja i plesa. To treba doživjeti u živo

sretna Nova 2018. god.

Svim čitateljicama i čitateljima moga bloga čestitam Novu godinu i želim sve najbolje u nadolazećim danima.

'Nadam se da ćete u ovoj nadolazećoj godini činiti dobra djela , a i greške. Jer ako činite greške, to znači da stvarate nešto novo, pokušavate nešto novo, učite, živite, tjerate sebe dalje, mijenjate se, mijenjate svoj svijet. Činite stvari koje nikada prije niste činili i, još važnije, doista činite Nešto. Stoga je moja želja svima vama, kao i želja samome sebi činiti nove pogreške. Činite veličanstvene, čudesne pogreške. Činite pogreške kakve nikada nitko prije nije činio. Nemojte se ukočiti, nemojte prestati, ne brinite da to što radite nije dovoljno dobro, ili da nije savršeno, što god to da je: umjetnost, ljubav, posao, obitelji ili život. Čega god se bojite, to uradite. Činite svoje greške, sljedeće godine i zauvijek.'

'Što će vam nova godina donijeti uvelike ovisi o tome što ćete vi donijeti novoj godini.

Ne žalite za prošlošću. Neće se više vratiti. Mudro popravite sadašnjost. Pripada vama. Krenite naprijed i suočite se s tajanstvenom budućnošću, bez straha, i s puno srčanosti.

SRETNO VAM BILO !!!!!!

Mario Brezovec

40 godina mature, Elektrostrojarska škola varaždin ( MEC )

Čovjek se ni ne okrene, a prođe već četrdeset godina od mature.

Sjećanje na maturalne dane najbolji su podsjetnik kako jure godine.

Imam dojam da sam se tek okrenuo, a već se prisjećam 40. godišnjice od izlaska iz srednjoškolskih klupa.

 Pitam se,  da li je to užitak ili stres?

Prije četrdeset godina jedna generacija djece je stasala i razišla se sva zaigrana po bijelom svijetu.

“Moji su drugovi biser rasuti po celom svetu”, napisao je i otpjevao Bajaga, a ja znam kada je to pisao  da je osjećao isto ovo što osjećam i ja danas, tugu, beskrajnu tugu i nemoć da promijenim stvarnost.

Na današnji dan točno prije 40. godina bilo nam je zadnje okupljanje i to u dvorani  Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu gdje nam je ravnatelj škole uručio zaslužene diplome a razrednik Huđek Josip uručio primjernim đacima nagrade za uspješni rad.

Prisječam se svih profesora i profesorica i naših izgovora za neučenje kao na primjer: Za danas nisam spreman profesore, ne znam odgovor na ovo posljednje pitanje, ne ostavljate mi dovoljno vremena za naučiti i očito nema smisla. A ima i jedna profesorica koja  je od nas tražila da naučimo udžbenik napamet , prava noćna mora za nas đake.

Viđamo se sve manje a i kako nebi kad nas je bilo iz cjele Varaždinske i Međimurske županije.

Sa našim razrednikom Huđek Josipom zadnje vrijeme čujem se preko facebook mreže.

Od tih lijepih dana ostala mi je uspomena, knjiga koju sam dobio od razrednog vijeća za odličan uspjeh koju mi je uručio razrednik.

I što još na kraju napisati o mojoj generacij osim ovoga :

Radujem se jer znam da su osjećaji drugarstva i prijateljstva duboko ispravne i istinite stvari u životu, usprkos svim mračnim silama koje vladaju ovim svijetom i koje nas pokušavaju ubjediti u nelogičnost i bespotrebnost svega što nema istaknutu cijenu i nije kupljeno.

Mario

Sretna Nova 2017. godina

Dragi naši prijatelji !!!

Nazdravimo Novoj godini kao još jednoj prilici da otvorimo novi list u knjizi života i da u njezinu praznu stranicu počnemo pisati prvo poglavlje sa  lijepim željama ponajprije svojim voljenima , a onda svima drugima  u svijetu sa vrijednostima  nade, vjere i ljubavi.

U nastavku prazne stranice pišite dalje gdje ste stali prošle godine ali molim Vas da izbacite sve nevolje, patnje i slabosti, koje ostavite za sobom.

Iskoristimo ovu priliku i postavimo sve na svoje mjesto i još jednom nazdravimo Novoj 2017.godini.

Uz miris svih ruža svijeta, uz sva svijetla svijeta i sve osmjehe želimo da Vam se svi snovi ostvare… Sretna Nova 2017.godina.

Mario i Nadica Brezovec 

Za moju majku Nadu

Draga mama

Znam da ti nismo mogli dati toliko koliko si ti dala nama,

 a dala si nam puno, podarila si nam čitav svoj život,

 podarila si nam čitavu sebe,

Zbogom mama i hvala ti na svemu.

Ti nemaš više proljeća i ljeta,
jeseni nemaš, niti zima. Još koji časak htio bih da živiš

i veseliš se s nama.

Hvala ti što si nas naučila živjeti, voljeti i poštovati.

Tvoj sin Mario

Moja priča o Crvenkapici

Moja priča 

Svi smo čitali priču o Crvenkapici .

U toj prići pročitali  smo verziju koju je iznijela crvenkapica na svoj način .

Zapitajte se da li je to prava istina ili je to izmišljena priča koju je ispričala neka posve druga osoba?

Jesmo li se ikada zapitali je li zapravo vuk zaista kriv? Budući da njegovu stranu priče još nismo
 čuli , otišao sam u poznatu šumu i potražio vuka da mi on ispriča svoju verziju priče .

Bio je malo zaprepašten da se itko više sjetio njega .

Prvo je pogledao u kalendar pa počeo mumljati , brojiti , oduzimati i na kraju progunđao ,

otišlo je u zastaru!

Nisam ga razumio što mu to znači , ali vidio sam po očima i veselom smiješku njuške da će pristati.

Natočio je dvije čašice orehovca, te smo se uputili na trijem kuće i  ugodno  smjestili u sjenoviti dio trijema.

Mrtvu tišinu koja je trajala kao vječnost prekinu  njegov glas.

Jako mi je drago što sam dobio priliku da ispričam i svoju verziju poznate priče.

Naime, kao prvo moram napomenuti da sam oduvijek bio jako dobar prijatelj sa bakom, a uz to još i vlasnik šume. Bila su to lijepa vremena kada smo bakica i ja ovako sjedili i ispijali orehovac koji je ona sama pravila po svom poznatom receptu.

Moram u tajnosti priznati da se još družimo i uživamo, a kako imamo zabranu za druženje naši susreti su još veseliji i srdačniji.

 "znate,  kad ti nešto brane ta zabrana ti daje još više inata da je kršiš"

Mislim u sebi imaš pravo, a ujedno sam primijetio da me Vuk poštuje pa sam predložio da prijeđemo na Ti.

Smiješak na faci dao mi je odgovor.

  Pitam te, koji to roditelji bi pustili djevojčicu samu u šumu u kojoj je vlasnik

vuk , koji još tome na lošem glasu ?
Zamislio sam se i želim dati odgovor kad mi on uskoći i počne dalje govoriti.

Eto vidiš tu počinje moj dio priče . Ta Crvenkapica nije bila mala djevojčica nego već odrasla tinejdžerka  koja je  završavala srednju školu.

Nikad nije nosila crvenu kapicu nego je imala pelerinu sa crvenom kapuljačom .

Ja sam je zvao Crvenkapuljača. Bila je ljuta na to ime. Kasnije ću ti ispričati kako sam morao pristati da je zovem Crvenkapica.

Dolazila je u šumu svaki dan, čak je i jagode i gljive brala, bez mog pitanja. To ti je isto kao da ti neko ulazi u kuću bez kucanja i kad mu je volja.

U naručju je nosila košaru punu nepoznatog sadržaja koji je bio prekriveni čistom maramom . Iz te košare izlazile su neke žice koje su završavala na njenim ušima. Mnogo puta čuo sam je kako priča sama sa sobom ili govori u neku pločicu te joj lice poprima grimase od čuđenja do urnebesnog smijeha.

Pomislim , mala je prolupala .

Bakica mi je pričala da su to lude godine i da to svaki tinejdžer mora proći.

Mislim u sebi, neka bude ako je ovo novi način odrastanja doći će dan kad će opet doći k sebi .

Više puta odlučio sam popričati sa crvenom ali ona me je ignorirala.

Naprotiv bila je veoma nekulturna .

Bio sam bijesan ali taj bijes uvijek je popuštao s vremenom .

Kužiš stari moj, pa ipak ona je unuka moje prijateljice !

Vidim, šapa mu se trgnula .

Zgrabio je čašicu i sadržaj ispio do dna.

Dobio sam osjećaj kao da mu je to dalo oduška i spriječilo da ne pukne.

Ispij , da ti natočim veli on i uhvati flašu orehovca.

Ustima mi je prošao gorak okus likera .

Dok je točio novu rundu počeo je natrag sa pričom .

Prijatelju zbilja moraš biti lud da vjeruješ samo jednoj strani a potom ne čuješ i drugu stranu.

Nemoj misliti da su Pepa (misli na Pepeljugu ) i Snješka ( misli na Snjeguljica ) bile dobrice .

Vjerujem da su pisci te bajke napisali pod stresom ili pritiskom.

Prava ti je istina čisto drugačija koja ovom šumom kruži godinama.

Želiš li ćuti pravu šumsku istinu ?  - zapitao je vuk.

Pitanje veoma zanimljivo i radoznalost veoma velika pa sam mu potvrdo odgovorio.

Samo nemoj Vuče dugo jer smo skrenuli sa teme.

Za crvenu ima vremena moraš ovo čuti odgovori on.

Pepa ti nije izgubila cipelu i nikada je nije kraljević tražio .U pola noći ona nije zbrisala s kraljevskog tuluma nego ujutro kad se probudila bila je u njegovoj postelji.

Poslije ti je njemu napisala pismo u kojem mu je nagovijestila da nosi njegovo dijete .

Vidiš te noći dogodilo se čudo ali ne po Biblijskom načelu . 

I što je mogao sirotan nego je oženiti da ne pukne bruka kraljevstvom.

A što se tiče Snješke nju nije otrovala vještica nego su je patuljci toliko "iznervirali" da je završila na intenzivnoj a poslije u sanatoriju za duševne bolesnike.

Još se sad oporavlja i pije antidepresive.

Tko bi rekao da su ti mali rudari tako vražji i zločesti - progovorim .

Trijemom se prolomio smjeh a zatim izusti bili su pravi vražići .

Gledao sam ga sa čuđenjem i nevjerice pitao -  pa zar je to istina?

Šuma govori , a ona ne laže odgovori on.

Opet se je prolomio glasan smijeh .

Sad ja trgnu naiskap orehovac i zatražim da mi ponovno natoči.

Ako tako nastavimo ne znam gdje će nam biti kraj.

Sad sam još više bio nabrušeni da čujem kraj priče o crvenoj pa mu predlažem 
da se natrag vratimo na našu temu.

Smjeh sa njuške mu je poput munje nestao a šape su mu zadrhtale.

Primijetio sam da prolazi teške trenutke jer u toj priči radi se o njegovoj koži.

Drhtavim glasom počeo najprije mumljati a zatim progovori.

Ne bi ja puko ali znaš kad se čaša prelije i svaka druga kap samo ti nanosi još veću bol.

Jednom je prolazila kraj mene onako okićena žicama i košarom punom livadnog cvijeća koje je ubrala u mojoj šumi. Nije to prvi puta napravila ali sada je u ustima imala cigaretu iz koje se dimilo . Miris dima je nekako bio opojan.

Kad sam udahnuo dim tijelom su mi prošli žmarci i u jednom trenutku sam ugledao moju vučicu i dobio osjećaj kao da lebdim među oblacima.

Došavši sebi, niti je bilo moje vučice , niti sam letio a kamoli bio među oblacima već naprotiv svemu rečenom ležao sam u kaljuži blata a glava mi je pucala od bolova. Dvije kemijske čistione imale su brigu sa mojim krznom.

Moja kuma lija ispričala mi je o glupostima koje sam radio a najsmješnije je bilo dio kada sam u blatnoj kaljuži pokušao plivati.

Mala puši džoint - reče Lija.

Ne mogu  vjerovati da je došlo do toga .

Tuži je baki , ona ima dosta utjecaja na nju - veli Lija.

Najprije ću je ja savjetovati i reći o štetnosti droge rečem ja.

Drugi dan opet je prolazila kraj mene veselo pjevajući a među prstima dimio se džoint . Nikada me nije pozdravila a ovaj puta pjevajući me pozdravljala kao u nekoj opernoj ariji. O lijepo si napušena rečem i krenem za njom.

U tom trenutku ispustila je cigaretu na koju sam  nagazio svojom šapom.

Šumom se prelomio vrisak i jauk , opet sam skakutao, samo  ovaj puta ne od halucinacije nego od bolova opekotine.

Čak je i prijatelj medo došao pogledati tko to urla šumom.

Lija je brzo opekotinu premazala bjelanjkom jajeta i povezala šapu.

Eh, to je prevršilo svaku mjeru! - Rekao sam društvu koje se sakupilo oko mene.

Moram stvar uzeti u svoje ruke.

Imaš našu podršku vuče , daj toj maloj pokaži zube , čulo se iz gomile .

Na kratko prekine pričati.

Mogli bi popiti kavicu , ustane i otiđe u svoju kuću.

Ostao sam na trijemu . Pogledao sam prema suncu i vidio da je već visoko.

Ako imaš hladne mineralne, zamolio bi te  .

Imam samo čiste hladne izvorske vode .

Može , još bolje – uzvratim.

Još smo nešto čavrljali , kad odjednom čujem glas koji reče  -  dobar Vam dan !

Iz kuće vuk odzdravlja,

bok Lijo !

Kuham kavu pa nam se pridruži.

Ustao sam i pozdravio Liju .

O vidim orehovac vam ide dobro, prozbori lija.

Budeš čašicu ? -  zapita vuk.

Ne,  ja sam za danas svoje popila a i sunce je dosta visoko i uskoro će vrijeme ručku.

U tom trenutku vuk donese kavu i natoči svakom u šalicu.

Što te snašlo tu ? - zapita vuk.

Prolazila sam pokraj pa čujem da prepričavaš svoju priču dragom gospodinu.

Nije ti on nikakav gospodin nego čovjek iz naroda.

On ima jedino vupača da pita o istini naših sudbina, koji smo uvijek negativci u bajkama.

Samo dobro pazi,  znaš što se dogodi «zviždaču» - reče  lija.

Vidim da je iskrena pa izgleda da ću morati promijeniti mišljenje i prema njoj.

Ostati ćeš do kraja priče? - zapita vuk.

Ne , pa znaš da istinu znam a i doći će mi roda na ručak pa žurim .

Pazi da joj serviraš hranu s visoke posude a ne kao zadnji puta sa zdjelice.

Nasmije se vuk.

Ne brini naučila sam lekciju a i ona svoju.

Srknula je kavu i dala put pod šape.

Lagani lahor prođe trijemom i donese ugodno osvježenje.

Miris kuhane kave širio se oko nas a vuk nastavi sa svojom pričom .

Brzo sam otišao do bake, svoje stare prijateljice. Putem sam šepao a ljutnja mi je smanjivala bol. Kada sam joj ispričao sve, željela se sama uvjeriti u to pa se odlučila sakriti ispod kreveta prije nego Crvenkapica dođe. Ja sam se presvukao u bakinu pidžamu i čekao. To je bio naš zajednički plan da pokušamo pomoći tom nesretnom djetetu.

Kada je ušla, slijedio je pozdrav zavijajućim tonom kao da je to otpjevala neka poznata operna diva. Prostorijom se širio miris tek ugašene cigarete.

Ono što je slijedilo nije za pričati .

 Najprije je imala primjedbe na moj nos. Kao da joj nije bilo dosta što je hodala po mojoj šumi i k tomu još bila nekulturna nego me još i vrijeđala.

Nekako se suzdržim i rečem da imam veliki nos kako bih je bolje mirisao. Ni tu se nije zaustavila. Uslijedile su primjedbe na moje uši, pa na usta.

Ludnica!
Uha si bum zvezal !!!!!!!!!!!!!!!!!!! - viknem .

Ustao sam, ne sa namjerom da je pojedem nego da joj objasnim sve kako bi došla pameti.

U taj čas bakica se izvukla ispod kreveta i još se nije ispravila kad se prolomio užasan vrisak.

Crvena je histerično počela plakati .

Baka i ja ostali smo skamenjeni .

Crvena brzo uzme onu pločicu i počela tipkati po njoj , a zatim govoriti.

Nisam je ništa razumio kome priča i sa kim priča, kad za nekoliko trenutaka kroz vrata uđe uglađena osoba u jako lijepoj odjeći. Tipičan stil oblačenja da se izrazi kroz odjeću koju nosi. 

Skoči ona njemu u zagrljaj i brzo počne pričati što je doživjela .

Mala mu je ispričala istinu koju je vidjela. Bog zna na sve što je pomislila.

Mi smo je pokušali uvjeriti suprotno ali svaki pokušaj je bio suvišan.

U tu našu prepirku umiješala se nepoznata spodoba koja je još uvijek u zagrljaju držala Crvenu.

Baka mu odvrati da zašuti jer ga nitko za ništa nije pitao.

Prostorijom se začu ozbiljan glas nepoznatog i veoma prijetećim tonom nam se obratio.

Ja sam političar i sastajem se  vašom unukom.

Poznati sam političar, 

opet će on,

a ujedno imam veze i u najvišem vrhu.

Mogu vam jako zagorčati život bako i optužiti vas za zlo stavljanje , nedolično ponašanje , a što je još najgore za nastrano ponašanje prema životinjama.

Poslat ću vas u dom za starije i nemoćne da tamo skončate. 

Baka zašuti. Očito je znala da ima posla sa samim vragom.

A ti vuče u toj pidžami ćeš super izgledati na naslovnici poznatog časopisa.

Oduzet ću ti šumu a tebe smjestiti u zoološki vrt. Hranu ćeš dobivati na kapaljku i to koju ti ja odredim !!!!. 

Ode slobodica , pa, pa ! - zaprijeti mi .
Dalje nastavi,

e sada kada smo se lijepo napričali i nema nitko ništa protiv, čujte moju verziju događaja. I tako on ispriča verziju za  koju cijeli svijet zna i koju su pisci morali zapisati . 

 A sada još to moramo  napisati i ovjeriti, reče on.

Trijemom se začu srk ispijanja kave .

Eto vidiš dragi prijatelju tako ti je to bilo.

Nije tu bilo nikakvog razgovora, nego je taj balonja nama održao prijeteći monolog . Crvenoj nije bio cilj posjeta baki , to je samo bio izgovor da se potajno može sastajati sa tim šmokljanom.

Pokušao sam mu nešto proturječiti ali isti čas me prekine i zaprijetio mi riječima, kome će više vjerovati vama ili meni koji imam veze sve po svud. 

Još je i dodao , budi sretan da vas ne optužimo za bludničenje jer ste oboje bili u krevetu.

Ponorel bum!!!! - viknem ja.

Još sam ti ispao glup jer nisam znao za mobitele.

Koje mobitele ? - zapitam ga.

Slušaj sada dalje .

Taj balonja, očito tatin sin uzme svoju pločicu i počne tipkati po njoj a zatim govoriti u nju.

Luđaci !!!! , - zaurlam ja.

Pa vi ste totalno ponoreli , govorite u te ploče kao da ste luđaci.

Izgleda da vam je droga mozak spržila, velim ja njima.

U tom trenutku me uhvati za šapu baka i veli mi da su to mobiteli nešto slično telefonu samo bez žica.

Mislim si u sebi, pa kako bi ja mogao znati za te mobitele ali sve jedno čudno mi ih je bilo gledati kako razgovaraju u prazno.

Popijem malo izvorske vode i kažem vuku ,

pa to je borba sa vjetrenjačom!!

Ma kakva vjetrenjača, ona ima samo četiri krila odgovori on.

To ti je prava divovska hobotnica !!!!!

Ajde prijatelju da popijemo još jedan orehovac pa da nastavimo dalje.

Čuj ja bar znam da sam na orehovcu ali za Crvenu nikada nisi znao na čemu je.

Ha ,ha haaaaaa , nasmije se vuk.

U tom trenutku pojavila se bakica koja je donijela svježe pečenu pitu od šumskih jagoda.

Vuk kao pravi gospodin upoznao me sa legendarnom bakom . Poslije razmjene pozdrava ugodno smo se zavalili u sjenu trijema .

Miris jagoda dopirao je do mojih nosnica i izazivao zazubice u ustima.

U spontanom razgovoru doznala je razlog moga prisustva.

U jednom trenutku skinula je naočale sa lica i obrisala suzu.

Da prekinem neugodnu scenu pitam je za recept i kako se pravi pita.

Sada se ona raspričala o svakom detalju pečenja pite.

Vuk i ja pozorno smo je slušali . Nismo je prekidali , neka priča.

Još bi taj naš  razgovor dugo trajao da im nisam uskočio u riječ i nastavio.

Sa dužnim poštovanjem bako ja bi želio da mi vuk ispriča kraj priče.

Nadovežem se , ako ne želi natrag to proživljavati ja ću doći koji drugi dan da čujem kraj .

I tako mi je tu kod vas lijepo i osjećam se ugodno.

Nisam čekao dugo odgovor .

Mladi gospodine . Započne ona.

Prekinem je i kažem neka me zove imenom .

Priča je priča i nije sve tako crno u njoj nastavi ona.

Mala je u duši dobra osoba i sve sam joj oprostila i zaboravila .

Pa dobro znaš kakvi smo mi isto bili kao djeca . Nama su govorili da smo crnom vragu ispali iz vreće. To se sve zove odrastanje.

Ali onom šmokljanu ne mogu oprostiti a kamoli zaboraviti na nepravdu koju nam je nanio. Ne, ne mogu zaboraviti da mi je rekao da ću "skončati ".

Bako pa to je politika, velim ja.      

Ne želim biti prosta ali neka vrag odnese njega i njegove veze i taj prokleti ugovor koji smo morali pod prisilom potpisati.

Koji ugovor? , - upitam ja.

Sada se umiješao vuk i nastavi svoju priču.

Sjećaš se kad sam ti pričao da je i on počeo tipkati po pločici zapravo mobitelu.

Klimnem glavom.

On ti je nazvao nekog frajera koji je začas došao sa crnom torbom .

Frajer se predstavio kao javni bilježnik . I Arktički led bi se otopio, da je čuo kojim sladunjavim komplimentima je obasipao svog ulizanog glavonju.

To si trebao čuti , malo je falilo da mu se uvuče u guzicu.

Sada se baka od srca nasmijala i izvinila se što nas je prekinula.

Javni bilježnik sastavio je dokument po prići tog šmokljana .

Lukavo je izbjegao naše optužbe da se sastaje sa maloljetnicom  ucijenivši nas na najgori mogući način.

Rekao sam ti koje su to ucijene  bile.

Nikada nisam do sada bio tako nemoćan i jadan , a baki dobro da nije srce puklo od bijesa i jada.

Crvena je još dodala da se napiše da je više nikada ne smijem zvati Crvenkapuljača nego Crvenkapica.

Baka je prva potpisala a ja sam sa svojom šapom okončao taj čin.

Sad o meni kruže priče kako sam ja zao i kako sam pojeo to dijete. To je tako nepravedno.

A o meni pričaju da sam bolesna i nemoćna starica o kojoj se trebaju drugi brinuti nadoveže se baka.

 A samo smo se htjeli  pomoći tom djetetu da krene drugim ali pravim putem.

Sada već ohlađenu pitu baka posluži i zaželi nam dobar tek.

Mojoj radoznalosti još nije bilo kraja pa sam baku upitao ,

Što se dalje dogodilo sa Crvenkapicom ?

Lice joj se sada razvedrilo, a vukova njuška poprimi nasmijanu grimasu.

Znaš ono narodnu da vrijeme lijeći sve pa tako je i tu bilo.

Kako je vrijeme prolazilo vuk i ja potajno smo se sastajali i nastavili naša druženja.

 Crvenkapica je sve rjeđe dolazila i da bi poslije ti dolasci prestali.

Lija nam je tu i tamo donijela koju vijest o njoj .

Kada nakon nekoliko godina odjednom se pojavila baš ovdje , tu gdje mi sada sjedimo.

Bila to sada već odrasla djevojka prekrasnog izgleda. Imala je lijepe rudlave lasi.

Bili smo iznenađeni .

Vidjela je to naše iznenađenje i brzo izrekla, ne bojite se.
znam sve o vašem druženju .

Sjela je kraj nas i sa suzama u očima tražila je od nas da joj sve izvinemo .

Bilo je to iskreno kajanje , vidjelo se to iz njezinog izgleda lica.

Zatim nam je ispričala da je prekinula sa šmokljanom .

Prijatelji joj pomažu oko poništenja ugovora, nastavila je .

Primila ti je vuka za šapu i počela dalje govoriti,

osnovala sam udrugu o zaštiti okoline i prirode.

Pokrećem mnoge akcije čišćenja šuma od smeća .

Poslije i sam vuk mi je priznao da mu je to bio predivan trenutak.

Drago dijete izgovorili smo u glas oboje kao da smo se dogovorili , drago nam je da si tu nastavila sam.

Taman smo naše emocije smirili kad ona prozbori,

Imam još jedno iznenađenje za vas !!!!!!!!!!

Otišla je u šumu i vratila se sa jednom malom prekrasnom djevojčicom.

Ovo je moja kći .

Vuk iznenađeno progovori ,

Matora pa ti si prabaka !!!!!!!

Tresnula sam ga rukom po ramenu i sa smijehom pogledala.

Curica je imala prekrasnu crvenu pelerinu sa kapuljačom .

Vuče , progovorila je ,

Nazvala sam je Crvenkapuljača.

U tom ti trenutku ova stara matora vučina počela je  cmizdriti kao malo dijete.

Ako smo taj dan preživjeli velim ja onda nas ništa ne može uništiti.

Emocije su prevladale i sada,

Moje suzne oči nisu se mogle sakriti, a vidio sam i na njihovim očima suze.

Naš razgovor je dugo trajao , naizmjence su prepričavali događaje sa tog susreta. Mala Crvenkapuljača bila je glavna tema.

Bližio se kraj našeg susreta. Već je pao i prvi sumrak.

Imam još jedno pitanje za Vas ? progovorim.

Pitaj !!!!!!

Mogu li saznati Vaša imena ?

U prići može se svatko naći i prepoznati pa zato imena nisu važna.

Važna je pouka priče . – reče vuk.

Srdačno smo se pozdravili na rastanku i dogovorili novi susret ali u proširenom sastavu.

Savjetujem ti, dragi čitaoče, da se sa živiš sa ovim likovima i malo otputuješ u svoj virtualni svijet , svijet mašte.

U toj priči možda se prepoznaješ ili si bio u nekoj sličnoj situaciji kao što je vuk rekao.

Neću vas pitati da li i dalje mislite da je vuk  kriv?

Sami odlučite .

Ova priča kruži u virtualnom svijetu i nema imena likova pa zato i ime pisca je nepoznato.

Potpisano je samo …

                                                                                        Mladi Buntovnik

p.s.

Na novom susretu upoznao sam bakinu unuku i njezinu prekrasnu kći.

Dok smo veselo pričali mala Crvenkapuljača sjedila je u vučjem  krilu i igrala se sa njegovim velikim nosom. On je oponašao jureću lokomotivu i svaki čas tulio a na to se mala veselo smijala.

            M B