40 godina mature, Elektrostrojarska škola varaždin ( MEC )

Čovjek se ni ne okrene, a prođe već četrdeset godina od mature.

Sjećanje na maturalne dane najbolji su podsjetnik kako jure godine.

Imam dojam da sam se tek okrenuo, a već se prisjećam 40. godišnjice od izlaska iz srednjoškolskih klupa.

 Pitam se,  da li je to užitak ili stres?

Prije četrdeset godina jedna generacija djece je stasala i razišla se sva zaigrana po bijelom svijetu.

“Moji su drugovi biser rasuti po celom svetu”, napisao je i otpjevao Bajaga, a ja znam kada je to pisao  da je osjećao isto ovo što osjećam i ja danas, tugu, beskrajnu tugu i nemoć da promijenim stvarnost.

Na današnji dan točno prije 40. godina bilo nam je zadnje okupljanje i to u dvorani  Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu gdje nam je ravnatelj škole uručio zaslužene diplome a razrednik Huđek Josip uručio primjernim đacima nagrade za uspješni rad.

Prisječam se svih profesora i profesorica i naših izgovora za neučenje kao na primjer: Za danas nisam spreman profesore, ne znam odgovor na ovo posljednje pitanje, ne ostavljate mi dovoljno vremena za naučiti i očito nema smisla. A ima i jedna profesorica koja  je od nas tražila da naučimo udžbenik napamet , prava noćna mora za nas đake.

Viđamo se sve manje a i kako nebi kad nas je bilo iz cjele Varaždinske i Međimurske županije.

Sa našim razrednikom Huđek Josipom zadnje vrijeme čujem se preko facebook mreže.

Od tih lijepih dana ostala mi je uspomena, knjiga koju sam dobio od razrednog vijeća za odličan uspjeh koju mi je uručio razrednik.

I što još na kraju napisati o mojoj generacij osim ovoga :

Radujem se jer znam da su osjećaji drugarstva i prijateljstva duboko ispravne i istinite stvari u životu, usprkos svim mračnim silama koje vladaju ovim svijetom i koje nas pokušavaju ubjediti u nelogičnost i bespotrebnost svega što nema istaknutu cijenu i nije kupljeno.

Mario