U ime generacije !!
Sjećanje na malu maturu generacije
1965- 1973. god. 8 b. razreda V.
osnovne škole „Božene Plazzeriano“ u Varaždinu.
Sjedili smo jedni do drugih u
školskim klupama ponosno nasmiješenih lica.
Srca su nam kucala radosno dok smo
primali maturalne svjedodžbe od razredne učiteljice.
S njezinog lica nije se
"skidao" osmijeh i njezino ponosno držanje bio je dokaz da je još
jednu generaciju uspješno pripremila za daljnje školovanje.
Još uvijek mi ostao njezin glas s
kojim nas je oslavljala „ draga djeco „ . Da,
bili smo njezina djeca u školskim klupama.
Da ne zaboravim zvala se Miljenka ,
Kekez Miljenka, naša „raska“
Svi smo je voljeli jer svojim
poštenjem i iskrenošću pridobila je veliko povjerenje među nama.
Oproštaj od osnovne škole ,je
oproštaj od prijatelja i prijateljica koji kreću svojim putem ali i oproštaj od
jednog vedrog ,veselog i bezbrižnog životnog razdoblja.
Nije nam bilo jasno da je to zadnji dan da smo
skupa kao razred, škvadra i ekipa.
Osam godina zajedničkog druženja
pretvorio se u jedan sat oproštaja i ekipa se naglo rastaje,
a stariji to nazivaju odrastanje .
Kao da je to bilo jučer a već je
prošlo 40 godina.
Svi smo svojim putem pošli , neki
stali na pol' puta, mnogi došli i stigli tu di su sad, a neki su napustili svoj
grad.
Izgleda ko jučer a koliko godina već
prošlo !
Bude me sjećanja na prijateljstvo,
zaljubljivanje, prvi ukradeni poljubac, na mnoge nestašluke na najljepše trenutke koji su se događali za
onih osam godina.
Vratiti se ne možemo i da možemo ne bi išlo jer promijenili smo putove.
Sad nakon 40 godina sjetiš se bivšeg
razreda, lica i imena ali grozno je kad se ne možeš sjetiti svačijeg prezimena,
vidimo se rijetko pa sjećanje lako blijedi.
Kad se sretnemo u gradu nešto nas
vraća unazad ali što se može previše se toga nakupilo i mnogo raznih tema ima
ali vremena malo.
Izgledamo isti, samo smo stariji,
mirniji, ozbiljniji i nismo skloni „pizdarijama“ ko nekad.
S vremenom smo pomalo otupili ,
izgubili oštrinu, smirili se postali očevi, majke, djedovi i bake.
Sazreli smo onog dana kad su nas
počeli oslovljavati s vi.
Mnogo toga se promijenilo ali nije da mi
nedostaje , a sad mi kažemo da je to odrastanje.
Našu razrednicu Miljenku vidio sam
samo još jednom slučajnim susretom u gradu.
Bio je to dirljiv prizor , pun
emocija . Razgovarali smo o svemu , a najviše o prošlim vremenima. U tom
razgovoru otkrila mi je da u svojoj karijeri ostale su joj tri stvari koje
je sačuvala za uspomenu. Bile su to
bilježnice Hrvatskog jezika od dvoje učenika i
razglednica koju sam joj poslao
iz odsluženja vojnog roka.
Ne znam da li sam joj napomenuo da i
ja čuvam njezino pismo kojim mi je odgovorila na moju razglednicu.
Sada nakon 35 godina pri sjećajući se
tih prekrasnih dana i pišući ovaj post
otvorio sam pismo moje
„raske“ . Nije mi bilo lako , u grlu me nešto stezalo .
Nakon 35 godina opet sam pročitao pismo.
Što da vam napišem , emocije su prevladale.
Ima jedna mudrost koja kaže:
Čudno je kako nam je malo potrebno da
budemo sretni, i još je čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!
I sad nakon 40 godina ostalo mi je sjećanje
na jednu divnu generaciju koju ne mogu zaboraviti iako sjećanja blijede,
zato ovaj post posvećujem njoj.
Dvije fotografije i pismo moje razredne učiteljice jedino što mi je ostalo od moje generacije.
na maturalnom izletu negdje u Sloveniji
radna akcija na uređenju školskog igrališta
s lijeva : Novosel Željko, Gregurić Boris, Rubin Dubravko , Mario Brezovec
pismo moje razrednice gosp. Miljenke
Ovaj post je posvećen školskoj generaciji 1965.-
1973. god. i našoj
razrednici Miljenki Kekez.
Možda se ko nađe u ovom virtualnom svijetu i prisjeti se svoje školske generacije, neka se javi pa da obnovimo uspomene. .
Mario
