JESENJE LIŠĆE

 Došla je tiho, nečujno.
Ušuljala se u nas, u naša srca.
Jesen je sa sobom donijela tonove zlatno žutih boja.
Polako šeće po parku, šumi, vrtu, livadama, i dotiče lišće, koje postaje zlatno.
Dok hodamo po lišću, ono šušti i leti sve dalje.
Polako zamire cvrkut ptica i sve polako tone u dugi san
iz kojeg se neće probuditi sve do proljeća.

Ima jedna tužna pjesma koja me svake jeseni podsjeti na
moga oca i na dan kada je zauvijek otišao , a koja ga je otpratila na put bez povratka.
Suza na mom oku sputava me da dalje pišem .

                                                 

 Jesenje lišce
Jesenje lišće već otpalo je
ni travke nema, pustoš je svud
U srcu mome i mojoj duši
još uvijek vlada vječita stud
Uzalud bijehu sve nade moje             
zalud se nadah da ćeš ostati
A sada vidim, da zbilja ideš
i da se moram s' tobom rastati     
Pa idi, idi, u svijet daleki
mira ti želim na putu tvom
A kad ti bude blistala sreća
sjeti se na me, i na naš dom

  Mario