Zbogom G+

Dragi prijatelji na G+ mreži !

Teško je nakon toliko godina druženja  na G+ priopćiti da je meni ovo zadnji post. Tvrtka Google odlučila je ovu našu mrežu ugasiti i s time prekinuti  bezbroj prijateljstva. Član sam G+ od samog početka i stekao sam mnoge prijatelje diljem Evrope pa i šire. Podijelili smo si mnoge fotografije , savjete, pozdrave, pozive na kavu. Da nije bilo te mreže nikada ne bi upoznao našeg dragog prijatelja Josipa Sambolca  iz Umaga.  Moram dodati još i Vesnu Pavlović  iz Zg. , Alenku Copić iz Slovenije s kojima sam u stalnom kontaktu.  Na svoje postove stavljao sam fotografije koje sam  snimio i podijelio s vama tako da ste mogli upoznati moj zavičaj  i moj grad Varaždin. Preko vaših postova upoznao sam vaše gradove , mjesta i prirodne ljepote. Nadam se da će Googl napraviti novu aplikaciju za zamjenu za G+ tako da ćemo se nastaviti družiti.

Neću vam napisati ZBOGOM nego pozdrav do novog druženja.

Mario Brezovec

ZBOGOM G+

SRETNO DJETINJSTVO ????

SRETNO DJETINJSTVO ?????

Čitam novine , pratim razne portale , gledam tv i slušam radio a u zadnje vrijeme obasipaju me o pojavama  raznih  „betega“ i kako se pojavljuju nove vrste oboljenja …neke…ne znam im ni ime. Najbolji su mi naslovi „ kad ovo pročitate, nećete više piti, jesti  ……“ . Nije ni čudo da današnju djecu odgajamo u nekom „sterilnom“ okruženju .

Evo kad uzmeš tu jebenu gripu… a danas nije samo jedna a i bojim se da će i crvi oboljeti od nje, a o alergijama da i ne pišem. Ja ne znam…kao klinac se slabo sjećam ikakve gripe, čak se sam za sebe ne sjećam da sam ikad imao tu jebenu gripu a kamoli alergiju.

 Gdje ću je i imat kad sam u zimi upao u rukavac Drave kao da sam Eskim. Sjećam se kao dan danas kad smo na Dravi igrali hokej i kako je led bio tanak opizdio sam ravno u rukavac  toliko da oblake nisam vidio iznad glave. Da nije bilo one moje ekipe, vjerovatno  bi ostao s ribama na dnu. Izvukli su me van kao tuljana i zavalili u snježinu duboku pola metra da se malo odmorim…isti se cijeli otopio oko mene jer sam bio kompletan mokar. Da danas dijete propadne u ledenu rijeku , završilo bi na naslovnici „24 sata“ a u kutu bi pisalo „snimio čitatelj 1000 kn“. Hvalim te Bože da tada nije bila era mobitela jer bi moja ekipa sigurno snimala mobitelima dok bi se ja utapao.

 Upao sam i ja u stajski gnoj kod bake kopajući gliste za ribolov. E tu kad sam upao, ako nisam tada dobio kakvu boleštinu, onda neću nikad. Nije baš neki prizor biti do pupka u gnojnici i to doslovce…al…valjda sam stekao imunitet, što na govna što na boleštine. Djeda Štef doletio je s flašom rakije i ispirao mi je usta s ciljem dezinfekcije oralnih organa. Moram priznati da sam i nekoliko gutljaja skrivečki progutao i sam izvršio dezinfekciju unutarnjih organa.  Smrdio sam dva dana tako da su me i virusi izbjegavali. Dakle…kao klinac sam upadao u sve što trpi glagol „UPAO“. To je tako bilo i tu se nema što dodat.

O koljenima i laktima  da i ne govorim , svako ljeto bila su oguljena do krvi izgledao sam kao da sam ragbi igrač u nekakvom Američkom timu. Najbolji lijek za to je bio trputac popljuvan  slinom i stisnut na koljeno i povezan „frbantom“ . Po mraku nisam trebao imati nikakav reflektirajući prsluk jer bijela boja „frbanta“ na koljenima i laktima  vidjela se nadaleko.

Danas?...Gledam   susjedu kako priča sa nekom svojom prijateljicom…a unučić  joj se zavalio u travu kao mačak. Valja se ono po travurini kao mačak…e jebemti kad je ona njega spazila da se on valja…………….

 - PA UNUČEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!   NEEEEEEEEEEE!!!!!!!!

 Mislio sam je da počeo rat. To je bila zapovijed da ti se krv smrzne od straha.  I trava je prestala rasti a ono je brzinom svjetlosti bilo u stavu MIRNO.

Trava fuj? Trava bljak?.. Viče ona  , a pič … a joj bakina nedugo se i ona valjala po travuštini i zajedno sa nama izgledala kao mali svemirac.

Pa mi smo se kao djeca valjali i skakali bosi po njoj, da ne napišem kakva nam je odjeća bila , … izgledali smo kao marsovci, mali i zeleni. Brali smo kiselice, maslačak i to jeli… jeste da smo se usrali ali niko nije umro. A ova govori da je trava bljak i fuj a nedugo ju je i ona s nama konzumirala , i onda dijete napuni 5 godina i cijelo je boležljivo. Pa nije ni čudo kad mu nitko živ neda da se druži sa bakterijama i virusima.

  Padne bombon na pod, aaaaaaaane…to se ne jede. Pa mi smo žvakali auto gume, sisali cvjetni sok  s mrtve koprive ….da je meni bilo kao klincu bombona sa poda, ja bi i pod oblizao.

Ako je duda padne na pod…odmah ide u vrelu vodu. Meni duda kad bi ispala na pod, isti tren bi je tata zabio nazad u usta i bio sam sretan da je mama nije najprije prožvakala u svojim ustima, to bože sada je oprana i čista…kakva vrela voda?...uostalom vrele vode bilo samo ako bio upaljen bojler, a to je bilo jednom tjedno i to subotom na veliko pranje.

Stari je uvijek vikao  na mamu .. pa pička mu materina kod nas bojler non - stop upaljen ka da nas ima dvadesetoro ukući. Ja sam se prao u ledenoj…možete i vi! Najbolje mu je bila izreka „ kaj  da je rat i da je vani -20  stupnjeva“

Danas neka klinci imaju na hlačama fleku od zemlje – KATASTROFA. Po novim standardima dijete uvijek mora biti besprijekorno čisto…sterilno ka gaza. Ja sam besprijekorno bio čist samo kad sam sa tatom i njegovim biciklom išao u grad. Onda smo i tata i ja mirisali kao francuske kurve i nosili kokot frizure.

Garderoba je bila jedna nova za posjet doktoru i za izlaske u posjete. Druga je bila za igru koja je bila iznošena i ocufana. Nikada zaboravljene „špilhoze“ na tregere više su bile proparane i bez gumba nego lišče na grani.   Po današnjim mjerilima ja i moja generacija bili bi zanemarena djeca…a zapravo bili smo sretni i bezbrižni i kad se sjetim djetinjstva odmah mi se osmjeh razvuče od uha do uha.

Kada sam dobio romobil to bi bilo u usporedbi kao da si dobio najmoderniji mobitel. Romobil ,drveni ,  moj prvi romobil.. moja sreća, nešto nezamislivo , a tek prva vožnja po ugaženom prašnjavom dvorištu ostavlja nezaboravno sjećanje kako sam se pravio frajer. Susjeda Fanika galamom me tjerala jer sam zaprašio netom oprani i „poštirkani“  veš . Dobio sam dozvolu za vožnju samo kada su „štriki“ bili prazni.

 Danas što god da dijete stavi u usta odmah mama skače ka da je na cajkama.

- NE TOOOOOOOOOOO U USTAAAAAAAAAAAA!!!!!!!

Sjećam se kad sam sa prijateljima iz djetinjstva najprije krali a onda pekli kuruze…ispekli mi kuruze…svaki kukuruz crn kao ugalj .

Nismo znali kako se peku , a i međusobno smo se pitali?

 - Ko zna da li je  ovo pečeno?

 - Pa nismo ih badava pekli!?

 I udri po kukuruzima. Drugi dan se cijeli dan nismo vidjeli jer su oni srali na svojoj školjci a ja na svojoj.

 Nitko nije rekao svojima što smo napravili pa naše mame zaključile da je to neki virus. A-a…virus….udriskali se od sirovih kukuruza…i  nikom ništa. To da danas dijete pojede…odmah u KBC na pregled.

A trešnje , ukradene trešnje bile su najbolje, a kako nas ne bi uhvatili i vidjeli , jeli smo ih na brzinu s koščicama a za crve u njima nismo ni znali. Drugi dan opet su školjke trpjele rafalne paljbe.

Nezaboravne su bile noćne krađe u vrtu „Bugara“ kod groblja. Već kao klinci naučili smo se kako se prišuljati, komunicirati u tišini i mraku, organizirati straže i sve ostalo kako bi akcija uspjela. A najvažnije od toga družili smo se curice i dečki zajedno. Neka mi ne zamjeri današnja klinćadija , vjerujem da bi probudili pola kvarta , usrali se od straha , a ni jedne mrkve ne bi ukrali. Kada danas pričam o tim akcijama javljaju mi se mnogi koji su imali noćni posjet „Bugaru“, a moja prijateljica Sonja koja je iz drugog kvarta potvrđuje da su i iz drugih kvartova imali iste akcije. Možda smo se i koji puta i potukli jer ratovi između kvartova su bili običajni. Još danas se u sebi nasmijem kada je u tijeku akcije stražar zaviknuo „ IDEEEE BUGARRRRRRRRRRRRR!!!!!. I najveći specijalci bi se divili akciji povlačenja, a ujedno smo uvijek pomagali mlađima pri bijegu.

 U kvartu  je uvijek bilo ljudi za koje se znalo da ne vole djecu, pa je tako jedna od „opasnih“ igara bila gađanje praćkom krov od kuće baš tih „mrzitelja“ djece..Drugi dan bi nas roditelji postrojili i oduzeli sve praćke uz pokoji šamar naučili bi lekciju za ubuduće. 

Dan danas mi dođe želja da si pojedem svinjsku mast na crnom kruhu.

Meni se čak i moja djeca čude kako to mogu jesti a kamoli unuke koje i ne znaju da postoji svinjska mast. Pa pizda im materina…. pa moja generacija je odrasla na toj deliciji i nije čudo da smo bili zdravi i puni energije da bi se  mogli po cijeli dan igrati vani.

Zimi bi išli na sanjkanje na Bašću ( starim Varaždincima je poznato to mjesto) ujutro a vračali bi se kasno popodne. Kako sanjkanje ne bi bilo klasično uvijek su se izmišljala nova pravila i načini kako bi bilo što zabavnije pa su se tako znali sanjkati u parovima ili čak i po više njih na jednim saonicama , držeći se za ruke i spuštajući se čineći lanac, a oni najhrabriji spuštali bi se i ležeći.

. E! A kad  sam došao kući sa sanjkanja…bio bi kooooooooompletan mokar…do gaća…pa bi me mama stavila kraj špareta da se ugrijem a mene bi ruke pekle – znate ono kad promrznete pa naglo dođete kraj špareta??? E to tooooo. Onda bi mati rekla

 - Pa dali se ti bar jednom možeš vratiti normalan sa tog sanjkanja?

 Tata bi samo progunđao  - Jesi dovukao sanjke kući?

Danas kad se dijete ide sanjkati, prati ga uža i šira rodbina. Mali se spušta a njih 40 trči za njim da mu se što ne desi…ka da će ga medvjed odnijeti…kao da je u Alpama pa ima lavina da ga pobere…a nedaj bože da padne sa jebenih sanjki – OPET KATASTROFA!!!!!

Ja sam danas sretan jer sam imao ono pravo djetinjstvo, zimi zbog kojeg sam dolazio kući mokar i promrznuti,ali s osmjehom na licu jer sam dan proveo na snježnoj avanturi s prijateljima,  ljeti zbog bezbrižnog igranja po livadama , kupanja u Dravi, raznih nestašluka koje samo napravili,

 no žalosno je to što danas tehnologija djeci oduzima djetinjstvo odnosno ne dozvoljava im da budu djeca u potpunosti.  Djeca nemaju mašte niti ideje kako bi se sve mogli igrati i na koje sve načine iskoristi dane po godišnjim dobima.

Sada kao neki „ gospon“ u najljepšim godinama mogu  kazati da je djetinjstvo najljepši period u životu svakog čovjeka. Bezbrižni, razigrani i sretni prolazili smo kroz dane kojih ćemo se, kao stariji  često sjećati.

 Na kraju mogu reći da je moje djetinstvo zaista moje carstvo!

A sada idem na kruh namazati kosanu mast i u slast pojesti za dobra stara vremena.

Mario Brezovec

Quadrilla Varaždin 2018.god.

Varaždin, maturanti i Quadrilla
Nekoliko stotina maturanata Varaždinske županije i ove godine zaplesalo je Quadrillu na glavnom varaždinskom trgu.
Nevjerojatan spoj mladosti veselja i plesa. To treba doživjeti u živo

sretna Nova 2018. god.

Svim čitateljicama i čitateljima moga bloga čestitam Novu godinu i želim sve najbolje u nadolazećim danima.

'Nadam se da ćete u ovoj nadolazećoj godini činiti dobra djela , a i greške. Jer ako činite greške, to znači da stvarate nešto novo, pokušavate nešto novo, učite, živite, tjerate sebe dalje, mijenjate se, mijenjate svoj svijet. Činite stvari koje nikada prije niste činili i, još važnije, doista činite Nešto. Stoga je moja želja svima vama, kao i želja samome sebi činiti nove pogreške. Činite veličanstvene, čudesne pogreške. Činite pogreške kakve nikada nitko prije nije činio. Nemojte se ukočiti, nemojte prestati, ne brinite da to što radite nije dovoljno dobro, ili da nije savršeno, što god to da je: umjetnost, ljubav, posao, obitelji ili život. Čega god se bojite, to uradite. Činite svoje greške, sljedeće godine i zauvijek.'

'Što će vam nova godina donijeti uvelike ovisi o tome što ćete vi donijeti novoj godini.

Ne žalite za prošlošću. Neće se više vratiti. Mudro popravite sadašnjost. Pripada vama. Krenite naprijed i suočite se s tajanstvenom budućnošću, bez straha, i s puno srčanosti.

SRETNO VAM BILO !!!!!!

Mario Brezovec

40 godina mature, Elektrostrojarska škola varaždin ( MEC )

Čovjek se ni ne okrene, a prođe već četrdeset godina od mature.

Sjećanje na maturalne dane najbolji su podsjetnik kako jure godine.

Imam dojam da sam se tek okrenuo, a već se prisjećam 40. godišnjice od izlaska iz srednjoškolskih klupa.

 Pitam se,  da li je to užitak ili stres?

Prije četrdeset godina jedna generacija djece je stasala i razišla se sva zaigrana po bijelom svijetu.

“Moji su drugovi biser rasuti po celom svetu”, napisao je i otpjevao Bajaga, a ja znam kada je to pisao  da je osjećao isto ovo što osjećam i ja danas, tugu, beskrajnu tugu i nemoć da promijenim stvarnost.

Na današnji dan točno prije 40. godina bilo nam je zadnje okupljanje i to u dvorani  Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu gdje nam je ravnatelj škole uručio zaslužene diplome a razrednik Huđek Josip uručio primjernim đacima nagrade za uspješni rad.

Prisječam se svih profesora i profesorica i naših izgovora za neučenje kao na primjer: Za danas nisam spreman profesore, ne znam odgovor na ovo posljednje pitanje, ne ostavljate mi dovoljno vremena za naučiti i očito nema smisla. A ima i jedna profesorica koja  je od nas tražila da naučimo udžbenik napamet , prava noćna mora za nas đake.

Viđamo se sve manje a i kako nebi kad nas je bilo iz cjele Varaždinske i Međimurske županije.

Sa našim razrednikom Huđek Josipom zadnje vrijeme čujem se preko facebook mreže.

Od tih lijepih dana ostala mi je uspomena, knjiga koju sam dobio od razrednog vijeća za odličan uspjeh koju mi je uručio razrednik.

I što još na kraju napisati o mojoj generacij osim ovoga :

Radujem se jer znam da su osjećaji drugarstva i prijateljstva duboko ispravne i istinite stvari u životu, usprkos svim mračnim silama koje vladaju ovim svijetom i koje nas pokušavaju ubjediti u nelogičnost i bespotrebnost svega što nema istaknutu cijenu i nije kupljeno.

Mario

Sretna Nova 2017. godina

Dragi naši prijatelji !!!

Nazdravimo Novoj godini kao još jednoj prilici da otvorimo novi list u knjizi života i da u njezinu praznu stranicu počnemo pisati prvo poglavlje sa  lijepim željama ponajprije svojim voljenima , a onda svima drugima  u svijetu sa vrijednostima  nade, vjere i ljubavi.

U nastavku prazne stranice pišite dalje gdje ste stali prošle godine ali molim Vas da izbacite sve nevolje, patnje i slabosti, koje ostavite za sobom.

Iskoristimo ovu priliku i postavimo sve na svoje mjesto i još jednom nazdravimo Novoj 2017.godini.

Uz miris svih ruža svijeta, uz sva svijetla svijeta i sve osmjehe želimo da Vam se svi snovi ostvare… Sretna Nova 2017.godina.

Mario i Nadica Brezovec 

Za moju majku Nadu

Draga mama

Znam da ti nismo mogli dati toliko koliko si ti dala nama,

 a dala si nam puno, podarila si nam čitav svoj život,

 podarila si nam čitavu sebe,

Zbogom mama i hvala ti na svemu.

Ti nemaš više proljeća i ljeta,
jeseni nemaš, niti zima. Još koji časak htio bih da živiš

i veseliš se s nama.

Hvala ti što si nas naučila živjeti, voljeti i poštovati.

Tvoj sin Mario