Primio sam neki dan Gmail sa sadržajem koji me je na neki
način razveselio i rastužio. U njemu je bila poruka koja glasno viče.
Viče svojim trudom i apelom da se vrate stara moralna načela , ona
koja vrijede za sva ljudska stvorenja.
U ovome postu možete je pročitati u cijelosti.
Prosljedite ovu tihu poruku koja glasno viče svojim prijateljima
u nadi da da se vrate temelji ljudske moralnost.
Želim se ponovno nadati.
Odgojen
sam u općim moralnim principima:
Kada
sam bio mali ....majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi,
susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i
ugleda.
Koliko
bili bliži ili stariji toliko su nam više osjećaja davali.
Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima,
učiteljima ili vlastima.
Želim se ponovno nadati.
Imali
smo povjerenje u starije, jer su bili roditelji,
majke ili rodbina sve djece ili skupine u
ulici ili gradu…
Bojali
smo se tek mraka, grdoba ili horor filmova.
Danas
sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili,
zbog svega čega će se moji unuci jednog dana
bojati.
Zbog straha u pogledu djece, mladih, odraslih
i starijih.
Ljudska
prava za kriminalce…?
Neograničena
prava za poštene građane…
Platiti
dugove i biti budala…?
Amnestija
za prevarante…?
Pošteni
su glupi…?
Ne
iskoristiti prednost znači li to biti budala…?
Što
nam se to događa???
Profesori
tučeni u školi, trgovci prijete komercijalistima.
Rešetke
na našim prozorima.
Svatko
zatvoren u svojem svijetu.
Kakve
su to vrijednosti?
Auto
koji vrijedi više od zagrljaja,
djeca
koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.
Mobiteli
u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena.
Što
želiš u zamjenu za jedan zagrljaj?
Vrijedi
više jedan Armani od diplome.
Vrijedi
više jedan veliki ekran od razgovora.
Više
vrijedi jedna skupa šminka od zajedničkog sladoleda.
Više
vrijedi IZGLEDATI od BITI.
Kada
se dogodilo da je sve to nestalo ili postalo smiješno?
Želim
sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima.
Hoću
poštenje kao motiv ponosa.
Hoću
ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči
Hoću
sram i solidarnost.
Hoću
nadu, veselje, povjerenje…
Hoću
se vratiti stvarnom životu, jednostavnom
kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.
Dolje „IMATI“
Živjelo „BITI“
Obožavam
moj zajednički i jednostavan svijet,
Imati
ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu
Prezir
pred nedostatkom etike, morale i poštovanja….
Vratimo
se biti „LJUDI“,
Izgraditi
bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe.
Utopija…? Ne…?
Da…? Možda…
Pokušajmo
zaraziti svijet šireći ovu poruku.
Naša
djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.
Autor nepoznat
Razgovarajte sa svojim prijateljima o toj temi i
vidjet
ćete da nas ima puno koji tako mislimo
i to
želimo.
Mario
Pozdrav mojim čitateljima